Na današnji dan, prije tačno pola vijeka dogodila se najveća fudbalska tragedija kada je na utakmici između Perua i Argentine nastradalo 328 navijača. I dalje nije utvrđeno da li je za tragediju takvih razmjera kriva policija koja je prekomjerno upotrijebila silu i ispaljivala suzavac na tribine, ili bijesni navijači nezadovoljni suđenjem urugvajskog sudije.
Ajbroks, Hejsel, Hilsboro, Lužnjiki spadaju u neke od najvećih tragedija u istoriji fudbala, kada su na stadionima poginule desetine navijača. Ipak, za najveću tragediju smatra se ona koja se dogodila prije tačno pola vijeka u prijestonici Perua – Limi, kada je na utakmici između Perua i Argentine poginulo više od 300 ljudi.
Peruu je bio dovoljan neriješen rezultat protiv Argentine da bi osigurali odlazak na Olimpijske igre, odnosno izbjegli reprezentaciju Brazila, koja je bila aktuelni svjetski šampion i koja bi u posljednjem kolu na svom terenu čekala Peruance.
Međutim, na terenu nije išlo po planu. Argentinci su vodili sa 1:0 i činilo se da će Peruanci plasman na veliko takmičenje morati da traže u posljednjem kolu protiv “karioka”.
Onda, nekoliko minuta prije kraja meča, Kilo Lobaton blokira udarac jednog argentinskog defanzivca, lopta se odbija i pogađa gol Argentine. Erupciju oduševljenja na stadionu prekinuo je urugvajski sudija Anhel Eduardo Pazos, koji je gol poništio zbog navodnog faula. To je bio okidač za nerede koji su kasnije doveli do najveće tragedije u istoriji fudbala.
Navijači su počeli da ubacuju na teren razne predmete, ali situacija se pogoršala kada su dvojica navijača uletjela na teren. Kako se prisjeća jedan od očevidaca, prvi navijač bio je poznat pod nadimkom Bomba i radio je kao izbacivač. On je pokušao da udari urugvajskog sudiju, ali ga je policija brzo savladala. Drugi navijač bio je Edilberto Kuenka, njega je policija takođe brzo savladala i počela brutalno da ga tuče.
Vidjevši kako policija brutalno postupa sa uhapšenim navijačem, bijes je kulminirao i na tribinama. Navijači su uspjeli da razbiju betonske dijelove tribina i da komadima betona gađaju policiju, dok su mnogi drugi navijači pokušavali da preskoče ogradu i ulete na teren.
Policija je odgovorila tako što je ispalila oko 20 patrona suzavca samo na sjevernoj tribini, gdje su se nalazili najagresivniji navijači, dok je suzavac ispaljen i po ostalim tribinama stadiona.
Navijači su u pokušaju da pobjegnu od suzavca pojurili u tunel ispod tribine koji je vodio ka izlazu, međutim, kapije na stadionu su bile zatvorene. Masa koja je pritiskala sa tribina nije ni bila svjesna da se stotine ljudi nalazi zarobljeno u hodniku i da ne mogu da izađu napolje.
U tim trenucima najveći broj ljudi je i izgubio život, nagnječen u masi u hodniku ka izlazu sa stadiona. Prema kasnijim izvještajima navedeno je da je najveći broj ljudi preminuo usled unutrašnjeg krvarenja i gušenja. Prema zvaničnim podacima, na stadionu je život izgubilo 328 ljudi, po čemu će tragedija u Limi ostati upamćena kao najveća u fudbalu, dok je više od 500 ljudi teže i lakše povređeno.
Broj žrtava i povređenih bio bi još veći, ali su navijači koji su ranije napustili stadion uspjeli da otvore kapije i najverovatnije spasu mnoge.
Ipak, priča se tu ne završava. Bijesni navijači uspjeli su da izađu na ulicu kada su ogorčeni onim što se desilo, počeli da se tuku sa policijom. Na ulicama Lime besneo je pravi rat. Navijači koji su uspjeli da pobjegnu počeli su da pale privatna vozila oko stadiona. Kada je policiji stiglo pojačanje neredi su se prelivali u druge dijelove grada. Navodi se da su osim vozila paljene i kuće, pa čak i fabrika kompanije “Gudijer”, gde je požar jedva ugašen.
Puna tri sata trajali su žestoki neredi na ulicama Lime. Nakon toga bolnice su bile preplavljene povređenim građanima, dok je ispred zdravstvenih ustanova hiljade najbližih rođaka i prijatelja čekalo da vidi da li su njihovi najmiliji živi. Samo je u bolnici Seguro del Obrero pristiglo 140 tijela navijača koji su poginuli na stadionu.
U neredima na ulicama Lime policija je upotrijebila i vatreno oružje. Pretpostavlja se da je veliki broj ljudi izrešetan tokom nereda, ali tako nešto nikada nije dokazano. Prema rečima očevidaca, veliki broj ljudi umirao je na ulicama Lime od posledica ranjavanja. Najmanje dvoje ljudi preminulo je u bolnici u Limi od posledica ranjavanja, što su potvrdili i doktori koji tamo rade.
Sudija koji je istraživao čitavu tragediju na stadionu, Benjamin Kastaneda nikada nije našao dokaze da je tokom nereda na ulicama Lime policija pucala na izgrednike. U jednom intervjuu koji je Kastaneda dao kasnije rekao je da je, čim je čuo da je dvoje ljudi upucano, otišao u bolnicu, ali su mu doktori rekli da su tijela preminulih već odnesena iz mrtvačnice.
Za količinu nasilja van stadiona tražili su se i dublji korijeni. Smatra se da je čitava tragedija bila samo još jedno odmjeravanje snaga države i naroda. Peru je šezdesetih godina prošlog veka, kao i sve države Južne Amerike, prolazio kroz turbulentan politički period. Popularnost Fidela Kastra i marksističkih ideja bila je očigledna u narodu koji je želeo socijalnu pravdu. S druge strane, država je demonstrirala silu spriječavajući svaku pomisao da se dogodi neka vrsta ekstremnog političkog zaokreta. Ulica je bila mjesto gdje su se često sukobljavali narod i država.
Na taj način se objašnjava i upotreba ogromne količine suzavca od strane policije, ali i brutalnost koju su iskazali na ulici.
Mnogi detalji strašne tragedije nikada nisu do kraja rasvijetljeni. Površna istraga sudije Benjamina Kastanede dovela je do samo jednog, odnosno dvoje krivaca. Najveća odgovornost za tragediju svaljena je na komandanta policije Horhea Azambuja, koji je naredio da se suzavac ispali u publiku na stadionu. On je osuđen na zatvorsku kaznu od 30 mjeseci.
Drugi krivac bio je sam sudija Benjamin Kastaneda koji je istraživao nesreću. On je kažnjen jer je izvještaj predao sa šest meseci zakašnjenja i zbog prekršenog obećanja da će lično prisustvovali na svih 328 autopsija nesrećnika koji su poginuli na stadionu. Njegov konačni izvještaj je odbačen. Ovo ne treba da čudi jer je Kastaneda u svom izvještaju navodno optužio ministra unutrašnjih poslova Perua i policiju da su namjerno isprovocirali incident, ali i da nisu saopštili imena svih poginulih.
Reakcija nakon tragedije bila je ta da se kapacitet stadiona odmah smanji sa 53.000 na 42.000 mjesta. Tek je 2007. godine, nakon novog renoviranja, kapacitet ponovo povećan, ali ovog puta na 47.000 mjesta.
Tragedijom u Limi i dalje se bave mnogi peruanski istoričari sporta, sociolozi, novinari.
/RTRS/