Istorija XX vijeka ispunjena je najvećim stradanje u istoriji ljudske prošlosti. Upotreba sve savremenijeg naoružanja i naoružanja za masovno uništenje, samo su dodatno doprinjeli tom procesu. Česti ratovi, osim vojnika, odnosili su veliki broj nevinih žrtava. Narod je postajao kolateralna šteta. Najveći svjetski moćnici, nisu mogli ostati gluvi na tišinu mrtvih i jauk preživljeli, pa su na zasjedanju Generalne skupštine UN 1946. godine, usvojili termin „genocid“, koji je označavao međunarodni zločin namjernog, potpunog ili djelimičnog uništavanja nacionalnih, etničkih, rasnih i religijskih grupa. Međutim, ispostaviće se kasnije, da je i sam genocid u velikoj mjeri ispolitizovan od strane pojedinaca ili grupe njih.
Srpski narod, u svom balkanskom etnikumu, biće učesnik svih regionalnih i svjetskih političkih sukoba u XX vijeku. U sve te sukobe ( osim Prvog balkanskog rata ), Srbi će biti uvučeni silom prilika. Odnosiće pobjede u bitkama, gubiti ih za okruglim ili kakvim već stolovima, ispisivaće se stranice srpske istorije XX vijeka, ali ono što izlazi iz svih ovih okvira je NAROD. Ratovi, bitke, pobjede, porazi itd., sve je to naša bliska prošlost o kojoj se mnogo govori, kroz razne aspekte, problematiku, nekad sa tačnim istorijskim podacima, a nekada i u domenu raznih „teorija zavjere“. Na drugoj strani, u velikoj mjeri se zanemaruje običan narod i njegova uloga u svemu tome, a srpski narod je jedini balkanski narod, koji je u XX vijeku krvario za interese „velikih“, ne tražeći ništa za uzvrat, do toga da brani ono što je njegovo. Na kraju, ne da mu nisu dozvolili da sačuva svoje, nego su počeli da mu uzimaju i ono što ima, ne birajući sredstva na putu do tog cilja.
Da krenemo hronološki, a govorićemo samo o XX vijeku i stradanju srpskog naroda u njemu. Posebnu pažnju ćem obratiti na civilno stanovništvo, u stvari ono stanovništvo koje nije bilo naoružano, koje se zateklo kod svojih domova, ne razmišljajući šta mu se može dogoditi. Već u Prvom svjetskom ratu se počinje sa sistematskim uništavanjem srpskog naroda. Od 1915. do 1917. godine, represalije na srpsko stanovništvo su vrlo česte i intenzivne. Mučenja, ubijanja ( strijeljanja, viješanja ) postaju srpska svakodnevnica. Osnivaju se logori, mjesta koja će čitav naredni vijek biti kazamati Srba. Bosna, Hercegovina, zapadna Srbija, uglavnom će stradati hrvatskog i muslimanskog lokalnog stanovništva ( šuckori ), istočna i južna Srbija, i Makedonija, osjetiće gnijev Bugara, dok će svoju zapaženu ulogu u djelovima Crne Gore, Kosova, Metohije, Makedonije imati Šiptari. To će biti prvi veliki pogrom Srba u XX vijeku. O tome svjedoče mnogi dokumenti, slike, iskazi očevidaca itd. O tome piše i švajcarac Ardžibald Rajs, koji prikazuje svijetu muke i stradanje Srba u mačvanskom kraju. Suma sumarum, Prvi svjetski rat, samo na teritoriji Srbije odnio je preko 1 200 000 života ( 28 % stanovništva ), više od polovine ovog broja, bili su civili ( starci, žene, djeca ), a od ovog broja, preko 60% su bili muškarci, radno sposobni. Dugo godina nakon rata, srpska sela nisu imala muškarca. Ovo su podaci samo za teritoriju Srbije, a kada se tome dodaju i ostali krajevi u kojima su življeli Srbi, brojka se kreće oko 1 800 000. Samo jedan rat, nas je koštao preko 30% cijelokupnog stanovništva, skoro pola tog stanovništva, činila je nejač, koja je ubijana na veoma svirep način. Na kraju, umjesto zasluga, Srbima se „podvali“ ideja jugoslovenstva i zajedničke države sa njihovim najvećim dželatima, koji će kroz koju deceniju kasnije, nastaviti tamo gdje su stali.
Drugi svjetski rat, predstavljao je neku vrstu „revanšizma“. Versajske tekovine su, kao i Jugoslavija, doživljele fijasko. Svijet se ponovo našao u novoj Golgoti, a srpski narod na pragu svoje egzistencije. Još neoporavljen od Prvog, Srbi su doživljeli novo stradanje u Drugom svjetskom ratu. Dželati su uglavnom isti (ojačani Rumunima, Nijemcima i Mađarima), a metode znatno radikalnije. Ono što se dogodilo Srbima u Drugom svjetskom ratu, svijet je morao okarakterisati kao genocid. Stotine jama, u koje su bacani ubijeni, desetine logora u kojima su mučeni i ubijani, rijeke, jezera, planine… sve su to mjesta gdje su se, i još uvjek, nalaze srpske kosti. Svakako da su najgore prošli oni krajevi koji su potpali pod vlast NDH. Srbi su tu istrebljivani raznim metodama: iseljavanjem, pokrštavanjem, na kraju, ubijanjem. Ubijanje je išlo postepeno. Žrtve su prolazile kroz nevidjenu torturu, mučenje i na kraju ubijanje. Ono što su ustaše radile Srbima, u svijetu je bila potpuna nepoznanica. Srbima su vadjene oči, sječeni djelovi tijela, nabijani su na kolac, kuvani živi, ubijani klanjem, udarcima tupim predmetima u glavu itd. Uzmite u obzir jedan podatak, jednog Italijanskog oficira koji se lično žalio Musoliniju na ustaške zločine. On govori o jednom mjestu u Dalmaciji, gdje je u školi zatekao učionicu okićenu dječijim crijevima, djecu u ćošku zaklanu i naslaganu na gomilu, učiteljicu na stolu zaklanu, silovanu i osječenih dojki. Jedno dijete je bilo na-pola zaklano, pokušali su ga da ga spasu, ali je umrlo do vojne bolnice u Splitu. Na vratu svake žrtve nalazili su se tragovi soli. Ružan prizor, ružna slika, ali drugačije se ne može opisati ono što danas mnogi zaboravljamo. Ovo je samo jedan detalj, a imate hiljadu ostalih zločina ( npr. dva bureta srpske krvi za Pavelićev rođendan natočen od ubijenih Srba u Drinjači, kod Zvornika ). A da ne pominjemo šta se sve događalo u najvećem srpskom gradu pod zemljom- Jasenovcu. Klanje je postala uobičajna praksa, da su čak izmislili i oružje za nju- Srbosjek. No, ono po čemu će ustaše biti još poznate, i prve u svijetu, su logori za djecu. To se zove u pravom smislu riječi genocid i zatiranje srpskog imena.
Drugi svjetski rat je odnio oko 2 000 000 ljudskih žrtava, a 2/3 od ovog broja bili su civili. Danas, srpske žrtve iz ovog rata, postaju predmet politike, igra sa brojkama, prepucavanje sa brojem mrtvih. Jedno je sigurno, pitanje je kolika je stvarna brojka, jer su ljudi ubijani na raznim mjestima, sahranjivani nisu, nego bacani u jame, u rijeke. Ima ogroman broj ljudi koji nije evidentiran ni u jedan spisak stradalih, čiji potomci znaju samo da su „odvedeni“ negdje na Drinu, logor, šumu itd. I šta Srbi ponovo na kraju dobiju, komunizam, bratstvo i jedinstvo, Tita, krizu identiteta… Ustaški i muslimanski zločini se zataškavaju, osim onih koje nije bilo moguće sakriti ( npr. Jasenovac ). Komunističke vlasti na mjestima srpskog stradanja grade škole, zgrade, domove kulture, hidrocentrale… Srbi postaju „zadojeni“ komunizmom i opsednuti Titovim kultom. Taj komunizam, donio je Srbima krizu nacionalnog identiteta, koji se ogleda kroz gubljenje teritorije i naroda. U prvom redu Makedonije, iste one Vardarske Makedonije koju su Srbi oslobodili u balkanskim ratovima. Narodu su dali „makedonsku“ naciju, pretke su im našli kod Aleksandra Makedonskog, crkvu im izvojili, prezimena izmjenili… Iako su i oni znali- ko slavi je Srbin, ko ne slavi Bugarin, ali ne, sada je to makedonska nacija, posebna skupina slovenskog naroda. Ista situacija se dogodila i sa bosanskim muslimanima. Muslimanski živalj u Bosni se obično nacionalno izjašnjavao kao Srbin, Hrvat ili Jugosloven. Međutim, od 1974. godine, počinje se sa religijskom odrednicom musliman, da bi kasnije tražili bošnjačku naciju. Srbija je razbijena na dvije autonomne pokrajine- Vojvodinu i Kosovo i Metohiju, što je nekima dalo za pravo, ili će dati, da ove teritorije proglasi nezavisnim. Znači, u kratkim crtama, ništa dobro nije došlo iz komunizama, što je na kraju rezultiralo novima ratom, u prvoj polovini 90-tih godina XX vijeka i novim srpskim stradanjem.
Građanski rat 90-tih godina godina, djelimično je priveo kraju ono što je započeto skoro vijek ranije, a to je nestanak srpskog naroda sa određenih teritorija. Srpska Krajina je izgubljena, Srba u centralnoj Bosni kao da i nema, a sve je to propraćeno velikim stradanjem. Rat u Bosni je donio Srbima još jednu veliku nepravdu, tačnije medijsku nepravdu. Dok su se Srbi borili za mir, mediji u svijetu su ih prikazivali kao agresore. Srbi su počeli da gube bitke na imaginarnim frontovima. Na kraju, sve se rezultiralo Dejtonskim sporazumom i stvaranjem Republike Srpske. Jedan „Bljesak„ i „Oluja“ učinili su da Srbi napuste svoja ognjišta i svoj opstanak potraže negdje drugdje. Republika Srpska je za Srbe postala novi Pijemont srpstva. Jedina svijetla tačka srpskog naroda u zadnjem vijeku. Međutim, medijski rat protiv Srba je nastavljan i nakon potpisivanja mira. Srbe su riješili da proglase genocidnim narodom, a Republiku Srpsku genocidnom tvorevinom. Zločin u Srebrenici je postao temelj tog medijskog rata, jer muslimani žele da to prikažu kao genocid, iako je i taj slučaj, u velikoj mjeri ispolitizovan. Ovom prilikom, ne želimo da opravdavamo događaje u Srebrenici, ali želimo da ukažemo na nepravdu prema srpskom narodu. Muslimanski mediji i njihovi stručnjaci, trebali bi da svijetu prikazuju istinu, jer toliko duguju miru i svojim pokojnicima. Mada, na svako tako apelovanje od strane nekog Srbina, čuće se kletve, velikosrpska hegemonija, šovinizam, Ekmečićevo tumačenje istorije itd. I ono što je još važno istaći, ako govorimo o srpskim zločinima, jeste činjenica, da su se oni zbili uglavnom iz odmazde. Jednostavno, to je u ljudskom biću. Ako vam neko udari šamar, ili vas šamara, u jednom trenutku ćete gledati da mu vratite. Ako govorimo o Srebrenici, zašto se u vezu ne dovede zločin u Kravici i selima oko Bratunca, nad Srbima, naravno. Nema opravdanja, ali Srbi nisu nikada bili poznati kao narod koji se volio iživljavati nad nekim. Odmazda nije opravdanje, i ona je zločin, ali Srbi su za sve to odgovarali, i previše, na suprot drugih strana. Srbi da nisu ostvarili svoju sigurnost i opstanak kroz Republiku Srpsku, prošli bi kroz još jedan rat oštećeni u svakom vidu i pogledu.
Na kraju, rat na Kosovu, protjerivanje većeg broja Srba sa njega i stvaranje tzv. republike Kosova, samo su još jedan u nizu zločina nad Srbima. Kraj XX i početak XXI vijeka je vrijeme kada velike i moćne sile odlučuju o sudbini srpskog naroda, uglavnom na njegovu štetu. Jedino ojačana Rusija još uvjek je na strani Srbije i kao istinski prijatelj ostaje uz nju, što je i pozala nekoli puta do sada ( Čurkinovo ulaganje veto-a). Međutim, na drugoj strani, Srbi imaju malo prijatelja u svijetu i uglavnom šiptarski i muslimanski lobisti igraju još uvjek važnu ulogu u vodećim državama svijeta. Na ruku im ide i činjenica da se na Srbiju gleda kao na vjekovnog i tradicionalnog ruskog saveznika. S toga, srpski narod ne može da se odupre lancima Zapada. Jedini narod nad kojim se vrši vjekovni kontinuirani genocid žele na kraju da proglase genocidnim narodom, a samim tim i da umanje naše žrtve iz prošlosti i težnju za pravdom. Makedonija je samostalna, Hrvatska skoro etnički čista, dio Bosne etnički , Kosovo tzv. „nezavisno“ i Crna Gora nezavisna ( indentično nešto kao i sa Makedonijom ). I sada se otpočinje taj psihološki rat sa Srbijom. To nabijanje osjećaja krivice, koje bi trebalo da tjera narod da se stidi onoga što su. Privredna, ekonomska i politička situacija, samo dodatno doprinose tome, pa imamo sve češće odlaske sa ovih prostora u naprednije zemlje Zapada.
Činjenica je, srpski narod se mora suprostaviti, ali tražeći efikasan način. Mediji, dijaspora, lobiranje, traženje saveznika, istomišljenika ( npr. Peter Handke ) i povrh svega, čekanje povoljne političke situacije. Uvjek treba saslušati suprotnu stranu i naći zajedničko riješenje, ukoliko je ono moguće, ali ne na štetu srpskog naroda. Prošlost se ne smije zaboraviti. Oprostiti da, hrišćanski je opraštati, ali zaboraviti nikad. Jedino tako će srpski narod izbjeći neko novo stradanje i ne dovoditi u pitanje svoju egzistenciju.
Mile V. Vasiljević
