CN radio

CN radio

Damir Nikšić za CENTRAL news: Nacionalnim politikama nije došao kraj,već su samo dobile novi oblik ugodnih populističkih koktela

 

Najpoznatiji bosansko-hercegovački konceptualni umjetnik i političar u intervjuu za CENTRAL news govorio je o staroj i novoj političkoj realnosti Bosne i Hercegovine, našoj svakodnevici i stanju duha u današnjem vremenu.

Damir Nikšić diplomirao je 2000. godine na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, Odsjek za slikarstvo. U periodu 2000-2004. godine studirao je na postdiplomskom studiju na Univerzitetu u Arizoni (University of Arizona, SAD). Magistrirao je 2004. godine iz likovnih umjetnosti i Istorije umjetnosti. Bio je član grupe Maxumim. Izlagao je na Venecijanskom bijenalu 2003. godine u internacionalnoj selekciji. Krajem 2019. godine je osnovao stranku Ekološki slobodarski pokret (ESPo)

Veliki broj građana Sarajeva i Istočnog Sarajeva smatra ga posljednjim i možda jedinim iskrenim predvodnikom istinske građanske političke ideje.

 

Kako komentarišete izborne rezultate u Banja Luci i Sarajevu?

Izborni rezultati u Banja Luci i Sarajevu su direktna posljedica zamora javnosti dnevnom politikom, skandalima i korupcijom, kako mi se čini. Promjena se na prvi pogled možda nekom čini radikalnom, ali u suštini ona to i nije. Možemo biti optimisti i reći da je važno početi, ali pitanje je o početku čega se radi i kuda će nas te promjene voditi. Možda u jedan novi krug i jedno novo odlaganje suočavanja sa sobom i istinom. Ovo mi najviše liči na neku vrstu smjene generacija na političkoj sceni, ali ta smjena ne mora značiti da je došlo do smjene politika ili ideologija koje vladaju bosanskohercegovačkim i regionalnim društvom posljednjih trideset godina, tj. da je došlo do neke velike katarze u ovdašnjem društvu. Naravno, neko može reći da ja to tvrdim samo radi toga što te promjene nisu po mom ukusu i neće biti u krivu. Priznajem da nisam spreman sebe obmanjivati ili se tjerati da se zadovoljim nečim što nije ono što uistinu želim vidjeti u BiH. Naravno, ja tu promjenu koju priželjkujem ne moram nikada doživjeti, ali bila bi veća tragedija po mene da se u nedostatku stvarne promjene odlučim zavaravati da je to – to.

 

Da li je došao kraj nacionalnim politikama u BiH ?

Naravno da nije. One su samo dobile novo ruho. Radi se o dijalektici, a dijalektika je kada teza i antiteza rezultiraju nekakvom sintezom, pitkom bevandom koja niti je vino, a niti je voda, već je ugodan populistički koktel konzervativnih, liberalnih i progresivnih ideja koje mase mogu svariti.

Ako insistirate da se radi o nekom početku, prekretnici, onda je to slučaj samo u mjeri u kojoj bi ova trenutna “bevanda” mogla prouzrokovati, tj. probuditi reakciju društva na bljutavu i neartikulisanu politiku koju nam predstavljaju kao “zlatnu sredinu”, neki novi “treći put” (po ko zna koji put), “juste milieu”, jer društvo koje je frustrirano lošom i nekvalitetnom političkom ponudom moglo bi konačno smoći snage i hrabrosti da se odupre uljuljkivanju osrednjim rješenjima i mediokritetskim liderima i, ako ni zbog čega drugog, a ono iz očaja, izabrati izazove za koje se vrijedilo roditi, kreirati nova čuda i vremena koje je vrijedilo doživjeti i u kojima je vrijedilo živjeti. Sve manje od toga smatram samozamajavanjem.

Kako vidite odnose Sarajeva i Istočnog Sarajeva u budućnosti?

O tome, iskreno, nikada nisam razmišljao. Uvijek razmišljam o odnosima običnih ljudi, o svojim odnosima sa ljudima koje poznajem. Kada se govori o odnosima čitavih gradova kao administrativnih jedinica, onda, pretpostavljam, govorimo prvenstveno o ekonomskim odnosima, a kada govorimo o ekonomskim odnosima onda govorimo o odnosima poduzetnika, biznisa, institucija i sl. što nas na mnoge načine udaljava od ljudskih odnosa, a primiče, da se tako izrazim: materijalizmu, ekonomskim interesima, toj vrsti politike koja je, po mom mišljenju, jadna zamjena za ono što jedan ljudski život i jedno društvo čini uistinu bogatim.

Ja sam za slobodno društvo, za društvo oslobođeno institucionalnih okvira, za individualne slobode i individualističku kulturu, za rasterećene ljude koji sami grade sopstveni svijet, svoj sistem vrijednosti koji im se “isplati” u nekom dubljem smislu.

 

Je li ostalo išta od starog sarajevskog duha, nose li mladi Sarajeva i Istočnog Sarjeva dio njega?

Upravo sam to htio reći u odgovoru na prethodno pitanje. Odnos Sarajeva i Istočnog Sarajeva zavisi od odnosa današnjeg Sarajeva i Istočnog Sarajeva prema nekadašnjem Sarajevu. To nekadašnje Sarajevo i dalje postoji. Ne samo u knjigama, arhivskim snimcima, starim filmovima, tv serijama, pjesmama ili sjećanjima, već i širom svijeta. Nekadašnje Sarajlije i dalje žive, ali smo ih žive sahranili kao žrtve posljednjeg rata. Oni žive najvećim dijelom u dijaspori i u njima živi taj stari sarajevski duh. Mi se moramo međusobno povezati ne samo generacijski, već i internacionalno. Kada kažem “internacionalno” ne mislim lokalno – “interetnonacionalno”, već globalno. U tom smislu, u smislu tog sarajevskog duha, svima nam je potreban neki duhovni Aneks 7, tj. povratak sebi, svom duhu, sarajevskom duhu.

Izlagali ste širom Evrope i svijeta, vaši radovi nalazili su se na Vencijanskom bijenalu. Osnovali ste pokret ESPo – kako je biti istovremeno i umjetnik i aktivista u politici?

Konceptualna umjetnost je vezana za filozofiju. Najpoznatije djelo Joseph Koshuta, “kuma” konceptualne umjetnosti se direktno vezuje za Platonove knjige, za Sokratovu metaforu o krevetu. On to naziva “umjetnost nakon filozofije”. S druge strane Platon i filozofija generalno se vezuje najvećim dijelom za političku filozofiju i ideju države, tako da “umjetnost nakon filozofije” i “politika nakon umjetnosti” u suštini nisu toliko različite stvari. Oponašati logiku zdravog ljudskog razuma, ideju ili ideal ljudske zajednice kroz jedan politički sistem i uz pomoć njega oblikovati novu društvenu stvarnost nije samo “primjenjena konceptualna umjetnost”, već je jednako i mimezis i poezis – i imitacija ideala, a i kreacija, tj. stvaralački čin – kao i kada umjetnik nastoji oponašati prirodu ili prenijeti svoje osjećaje i vizije u neki medij.

Država je simulakrum unutrašnjeg reda, razuma, logike, logosa (osim onda kada to nije). Mislim da svi građani, a naročito umjetnik-pjesnik-filozof, ima pravo i obavezu podjednako učestovati u procesu vladavine nad sobom, u procesu kreiranja funkcionalne države i pravedne vlasti, prenositi ideje široj javnosti kroz što direktniji medij, a to su riječ, retorika, javno obraćanje.

Čovjek je “politička zvijer” i mi u posljednjih dvje-tri hiljade godina nismo uspjeli pobjeći od te činjenice, niti ćemo još zadugo, i što se prije počnemo aktivno baviti pitanjem humanog sistema tj. pravedne vlasti, vlasti nad sobom, suštinom ideje republike, “javne stvari”, postaćemo politički pismeniji, zreliji, slobodniji i odgovorniji ljudi, a i društvo.

Ne postoji zakon koji umjetnika, poetu, filozofa isključuje iz političkih procesa, a propisuje ekonomiste, pravnike i politologe kao te koji trebaju da se profesionalno bave politikom, tj. vođenjem države. Ako ništa drugo, ako ćemo se ponovo vratiti na Platona koji je sve ovo i “zakuhao” svojom idealnom državom – upravo je suprotno. Mislim da su kreativnost, inspiracija i stvaralački zanos umjetnika, kao i um filozofa, važniji za stvaranje jednog društva, jedne državne zajednice, za vođenje jednog grada, jedne oblasti – od destruktivnosti i rušilačkih nagona ratnika, ili npr. pohlepe i ličnih interesa ratnih i poratnih profitera, tajkuna i sl.

Kako vidite politiku ESPo-a u budućnosti ? Šta želite promjeniti u budućnosti ?

U budućnosti želim mijenjati sadašnjost kao i do sada, jer mi se nimalo ne dopada. Ne dopada mi se raštimana, toksična i nemaštovita priča koja cirkuliše društvom. Želim da se emancipujemo, da postanemo manje ovisni o državi, da se osamostalimo, da se oslobodimo strahova, neizvjesnosti i dužničkog ropstva, da pobjedimo neoliberalizam, neokolonijalizam, da postanemo slobodni, dostojanstveni, da iz potrošačkog društva pređemo u proizvođačko društvo, da se oslonimo na sopstvene snage, jedni na druge, da se uspravimo vedra čela, da stojimo na svojim nogama, da mislimo svojom glavom, da imamo vjere tj. vratimo povjerenje jedni u druge, da se dobri i vrijedni ljudi povežu u jednu progresivnu političku silu, da se bavimo kreativnom i kulturnom industrijom u našim gradovima, da gazimo krupnim koracima naprijed, da dijelimo zajedničku ideju i viziju, da sanjamo zajednički san kao nekad, da se ponovo volimo, da zavlada mir, ljubav, bratstvo i jedinstvo, da inspirišemo regiju, Evropu, svijet… da prosti kome se gadi.

Živjeli ste u inostranstvu, školovali ste se u Americi. Da li mladi treba da ostanu ovdje, šta je sve potrebno da bi se zadržali ovdje  ( dobra plata, siguran posao, nešto više…) ?

Mladi prije svega moraju početi da se vole i druže – uživo. Moraju da prestanu biti “starmali”. Moraju biti mladi, prestati imitirati starije, prestati biti konzumeri i mediokritetski pametnjakovići po svaku cijenu. To nije neka vrlina: biti “smart ass” i “douchebag”. Dobro je da odu vani, da se školuju i usavršavaju u kvalitetnim školama, da se nauče individualističkoj kulturi, da ne budu dio čopora, krda, stada, već da otkriju nove horizonte, nauku, umjetnost, muzeje, galerije, biblioteke, aule, parkove, trgove, ali onako – sami. Moraju učiti da budu sami sa sobom, da grade lični odnos sa svijetom u kojem su rođeni.

Mladi moraju prije svega pristati na to da žive svoju neponovljivu mladost. Previše brinu i previše razmišljaju na način koji su im stariji nametnuli. Ni stariji nisu toliko slušali svoje roditelje kada su bili mlađi, niti su bili sračunati koliko su danas. Ako ćemo pravo, nisu bili ni konzervativni kao danas. Mladi se moraju osloboditi fobija, psihoze i depresije koju su im stariji ostavili u amanet, a to se najbolje radi zaljubljivanjem.

Ne treba ih zadržavati ovdje ni platom ni poslom i ne smije im se braniti da idu. Otići iz svog rodnog grada, svoje države u neku drugu, pogotovo u Americi nije nikakva tragedija. To što je kod nas to prava drama samo pokazuje koliko smo zapravo zaostali, koliko smo zatucani. Sasvim je normalno da mladi ljudi idu po svijetu. Ja sam skoro petnaest godina proveo živeći po Italiji, Americi, Švedskoj. Ženio se i rastavljao.

Ali isto tako mladima ne treba braniti da se prije ili kasnije vrate, ako to požele. Ne treba ih odmah otpisati. Poštedimo i njih i sebe tog fatalizma. Njihov povratak se ne smije interpretirati kao neuspjeh, kao da su zbog toga bezvrijedne hulje. Ne smijemo kažnjavati, mobingovati, marginalizirati te povratnike. Treba ih dočekati raširenih ruku. Treba se radovati njihovom povratku. Njihovom znanju i iskustvu koje donose sa sobom. To je bogatstvo. Na to se politika i političari moraju pripremiti u budućnosti.

Kako vidite BiH za deset godina ?

Biće dobro ako mnogi progovore bez straha kada shvate da ćutanje nije više ni mudrost kojom se mogu pohvaliti, a ni zlato. Biće dobro ako hrabrost prevagne i pošteni ljudi dozvole istini i ljubavi da pobijedi. Biće dobro ako se vratimo ljudskim vrlinama i ako nas povedu časni, široki i duševni ljudi koji ne mare za korist i karijeru, već za čovječnost i život proveden u istini i ljubavi, pa kud puklo. Biće dobro ako bude tako, pa makar bilo i gore. A najgore će biti ako bude isto ovako.

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Najnovije vijesti