Episkop bihaćko-petrovački i rmanjski Sergije poručio je u svojoj besjedi da su puna inostrana ljetovališta pravoslavnih Srba, ali da je trava do koljena u Јasenovcu, na Garavicama, na Šušnjaru, u Livnu, na Bravsku, u Јanjilima.
Vladika Sergije je ukazao na to da, iako se do mora putuje dugo, “teško je izdvojiti pet minuta, stati na Garavice, Šušnjar, Livno, Bravsko i gdje sve ne i zapaliti samo jednu malu svijeću”.
– U ovom kazivanju trava do koljena je metafora našeg zaborava, jer nema ko da upali svijeću, nema ko da molitvom razdani mrak u kojem jesmo zahvaljujući svome zaboravu. Nema nikog da pusti suzu jer je unuk zaboravio djeda, a unuka baku. Ovi iz vremena zaboravili su one u vječnosti, kao da nismo bili i kao da opet nećemo biti jedno – naveo je vladika Sergije.
I nije problem odlazak na more, kao ni to što “dobrim dijelom zahvaljajući nama žive potomci dželata naših predaka”, problem je što “ne pamtimo pretke, a sa zaboravom tumaramo kroz svijet, ne znajući ni kuda ni kome idemo”, naveo je vladika.
On je poručio da se na razvalinama sopstvene površnosti nikada neće moći sagraditi sreća, ni sebi ni drugima.
– Odavno digli ruke od sebe, pa danas živimo kao oni koje su naši preci sažaljevali, kao oni koji ne znaju za sebe, svoje prezime, svoj porodični dom – napisao je vladika bihaćko-petrovački i rmanjski u svojoj besjedi.
On je podsjetio da su u ljeto 1941. godine, vezani, u koloni, jedan za drugim, vođeni Srbi na klanje – nikome krivi, nikome dužni.
– Bez krivice pred sudovima zemaljskim i pred sudovima Božijim. Krivi samo zato što su bili to što jesu. Krivo je bilo njihovo ime i njihova vjera. Sve ostalo bilo je nevino, čisto, neporočno… Okončali su svoj zemaljski hod preklanih vratova, u jamama i jarkovima, u bezdanima i na poljima, a da se jedni od drugih nisu mogli ni oprostili. Majka nije uspjela zagrliti sina posljednji put, ni sestra izljubiti brata jedinog, a ni siromašni otac nije imao kad pomaziti bosonogu dječicu. Skončali su kao stoka, puneći jame svojim tijelima, zalivajući krvlju prašnjave drumove, parajući posljednjim jaukom bezglasnu tišinu. Bez svijeća, molitve i sveštenika, bez vapaja najmilijih, prognani su u vječnost, kao sveti mučenici, da stanu pred Lice Gospodnje i da izmole samo jedno – da ih potomci nikad ne zaborave – naveo je episkop bihaćko-petrovački i rmanjski Sergije.
Prema njegovim riječima, danas ljeta 2021. potomci onih istih predaka, idući onim istim drumovima, ali u suprotnom pravcu, jurišaju na more, kao da im je posljednji put.
– Јurišaju da se zabave, da uživaju, da troše, da potomcima dželata poboljšaju turističku sezonu. Gazeći gumama vreli asfalt, ispod kojeg se, negdje u prašini, skriva skorena krv predaka, potomci jezde bez sjećanja, ne hajući za one kojih odavno nema, a bez kojih ni njih ne bi bilo, a koji su prije osam decenije tuda vođeni u surovu smrt. Iako prži julsko sunce, na našem nacionalnom horizontu odavno je mrkli mrak, jer mislimo da svijet sa nama i počinje i završava – upozorio je vladika Sergije.
/RTRS/
