U intervjuu sa filozofom prof. dr Mišom Kulićem, profesorom emeritusom Univerziteta u Istočnom Sarajevu razgovarali smo o značaju filozofije u neoliberalnom svijetu u kojem živimo, krizi nauke, obrazovanja i svijetu zabave. Donosimo vam prvi dio intervjua:
♦U Vašoj novoj knjizi ,,Filozofija i neoliberalizam, (studije o tendencijama ukidanja smisla
nauke, obrazovanja i društva), Srpsko filozofsko društvo, Beograd, 2020.)“ razmatrate
razloge zašto je danas filozofija sasvim neznatno prisutna u promišljanju stvarnosti društva.
Da li nam možete kazati da li mislite da se filozofija sama povukla iz učešća u javnom
životu, ili je možda taj utisak o njenoj odsutnosti samo posljedica nastanka neke nove
stvarnosti modernog svijeta u kojem prestaje potrebe za njom? O kakvom se to svijetu radi u
kojem izgleda da za filozofiju više ne postoji, ili postoji samo marginalno mjesto u društvu u
kojem živimo?
◊ Ne samo filozofija, već i sve društveno-humanističke nauke posljednjih decenija su se našle na
udaru neoliberalne, globalističke, a u osnovi totalitarne korporacijske ideologije koja je pronašla
sasvim nova efikasna sredstva koja joj omogućavaju gotovo potpunu kontrolu nad demokratskim
društvima. Tamo gdje je kontrola društva cilj, tamo nema mjesta za slobodno i kritičko mišljenje,
odnosno nema mjesta za humano društvo. Zbog toga se mi danas suočavamo sa globalnom krizom
demokratije, politike, društva, nauke, umjetnosti, obrazovanja, morala, porodice, zapravo sa krizom
cjeline najznačajnijih evropskih, humanističkih vrijednosti.
Svi to nekako osjećaju, ali s obzirom da ljudima svakodnevna ekonomska, politička i medijska stvarnost ne dozvoljava da kritički sagledaju cjelinu, oni suštinski ostaju u vlasti ove neoliberalne ideologije koja je putem fragmentarizacije cjeline stvarnosti i zloupotrebe tehnologije našla način da obmanu i kontrolu društva, odnosno
ukidanje slobode učini ne samo nužnom, već i privlačnom. Zbog toga neoliberalna praksa filozofiju,
dakle ono kritičko mišljenje čije je cjelokupno biće utemeljno u ideji slobode – uvijek i mora da vidi
kao opasnost.
Za neoliberalnu ideju problem sa filozofijom je dakle u tome što filozofija i njeno
kritičko razumijevanje cjeline stvarnosti svoj smisao uvijek i jedino nalazi u neprestanom
ukazivanju na tendencije ugrožavanja slobode i razmjere procesa individualne i društvene
dehumanizacije, što je razumljivo čini nepoželjnom. To je i razlog zašto neoliberalni poredak filozofiji danas dozvoljava da eventualno zadrži još samo simboličko značenje, odnosno dodjeljuje
joj samo neko skromno retoričko i imaginarno mjesto u pitanjima društva. Filozofija se, dakle, nije
samoinicijativno povukla iz učešća u javnom životu, zapravo ona je samo neoliberalnim sredstvima
proizvodnje stvarnosti predstavljena kao nešto suvišno i tako, ovom neistinitom kvalifikacijom,
jednostavno odbačena u prostor neke prividne i, samim tim beznačajne stvarnosti. Upravo zbog
takvog neoliberalnog shvatanja filozofskog kao prividnog mišljenja, neoliberalizam i proizvodi
predstavu da filozofija za svakodnevne društvene poslove i nije od bitnog značaja.
♦Šta je to u filozofskom mišljenju na osnovu čega neoliberalizam može da tvrdi da je filozofsko mišljenje neki beskorisni privid stvarnosti?
◊ Privid stvarnosti je za neoliberalnu pragmatičnu ideologiju isto što i apstrakcija stvarnosti, odnosno apstrakcija je za nju isto što i privid. Međutim, s obzirom na to da je filozofsko mišljenje apstraktno mišljenje, njoj se upravo zbog toga odmah čini da je argument o tome da je filozofsko mišljenje privid stvarnosti gotovo samo po sebi dovoljno ubjedljivo.
Tako se uočava da neoliberalna pragmatička koncepcija moć apstrakcije nikada ne može da vidi u povezanosti sa konkretnom stvarnošću, odnosno ona ne zna, ili ne želi da zna da je apstrakcija moć sagledavanja cjeline i tako
mogućnost izmjene i pojave neke druge stvarnosti. Zbog toga neoliberalizam nužno mora da
neprestano insistira na preziru i progonu apstrakcije iz takozvanih konkretnih potreba javnog života,
odnosno pasivizaciji filozofskog mišljenja koje upravo apstrakcijom, pokazujući smisao
pojedinačnog u cjelini, suštinski jedino i može da ugrozi krhke temelje njene predstave postojeće
stvarnosti kao jedine i nepromjenljive. Tako, gdje god se okrenete neprestano ste primorani da
slušate da ovo ili ono nema alternativu, da je nešto jedini mogući način odgovora na potrebe
konkretne životne stvarnosti itd. To je i razlog zašto se filozofija u neoliberalnoj predstavi bez
prestanka pojavljuje u liku nečeg beskorisnog, apstraktnog, prividnog. Suvišno je i pominjati da je
zbog ovog prvobitnog grijeha apstrakcije bespotrebnost filozofije postala vjerovatno najpažljivije
njegovana predrasuda neoliberalne stvarnosti.
To je, između ostalog, i jedan od razloga zašto se filozofija često skromnije obrazovanim
ljudima predstavlja kao nešto izvan stvarnosti, pa otud i kao neka zaludna besposlica. Pri tome ova
predstava skriva ili zaboravlja da bez filozofije ne bi ni bilo civilizacije kakvu danas poznajemo.
Zbog toga se tu ne radi samo o vedrom neznanju koje ironizira stvari koje ne poznaje, nekom
praznom poigravanju sa filozofijom, već je riječ o tendenciji kojoj je suštinski cilj da filozofiji
oduzme njen naučni i kritički društveni smisao interpretirajući je kao neku metafiziku koju samo
filozofi mogu da razumiju. Ovo shvatanje ima u vidu samo onaj drugi, pogrdni smisao metafizike
koji je filozofija dobila onda kada je u srednjem vijeku razumijevana isključivo kao ancilla
theologiae, sluškinja teologije. Taj srednjovjekovni preokret u shvatanju filozofije nije bio događaj
koju je poduzela sama filozofija, već je prvenstveno bio sadržan u dominantnom teološkom
shvatanju koristi koja bi se mogla imati od filozofije, a koja je od antičke grčke shvatana i u
značenju metafizike. To je bilo njeno drugo ime. Tragalo se za onim filozofskim stavovima,
Aristotelovim prije svih, koji su po svom smislu mogli da potvrde biblijske stavove, te se u toj
služećoj ulozi filozofije jedino i vidjeo teološki smisao filozofije, odnosno metafizike. Kažem:
filozofije kao metafizike upravo zbog toga što su filozofija i metafizika od antičkog doba bili
identični pojmovi. Ono što je Aristotel nazivao prote philospohia, prvom filozofijom vrlo brzo
nakon njegove smrti je dobilo i ime metaphysica, metafizika.
Riječ metafizika se pojavila kao sasvim nova riječ u antičkom grčkom jeziku i njen jedini razlog
nastanka je i bio samo u tome da precizno izrazi smisao Aristotelovog spisa koji je kasnije i nazvan
Metafizika. To je jedan od najčuvenijih fiilozofskih spisa u istoriji filozofije i njegov značaj je
prvenstveno u tome što Aristotel u njemu određuje filozofiju kao ono mišljenje koje se bavi
pitanjem o onom što je prvo, odnosno o onom na čemu sve počiva i proizlazi. S obzirom na to da se
nijedan pojedinačni materijalni predmet ne može uzeti kao uzrok svim drugima, voda, vatra, zemlja,
vazduh i sl.,to se pitanje o onom što je prvo mora potražiti izvan materijalnog svijeta, naime iza
prirode. Tako i nastaje grčka riječ metafizika kao složenica riječi iza (meta) i riječi priroda (physizis).
Zbog toga Aristotel filozofiju, koja će kasnije iz pomenutih razloga biti shvatana i kao metafizika, i određuje kao onu koja se za razliku od svih drugih nauka koje se bave nekimfragmentom prirode bavi cjelinom, odnosno kako on kaže: bićem kao bićem. A da se do cjeline može doći samo asptrakcijom je nešto što logika stvari sama po sebi ukazuje.
To je i razlog zašto će na tom Aristotelovom tragu kasnije i Hegel, na onom čuvenom mjestu iz Predgovora
Fenomenologiji duha, istinu do koje dolazi filozofija vidjeti samo kao cjelinu i veoma precizno
pokazati da je upravo zbog te osobine cjelovitosti apstraktno mišljenje najdublje mišljenje
konkretnog.
Tako se vidi da se u neoliberanoj intepretaciji filozofije kao neke prazne metafizike zapravo radi
samo o loše shvaćenom pojmu metafizike. Ono je loše, jer se ne vidi da u toj neoliberalnoj predstavi
metafizika ima i neko drugo značenje od onog teološkog, odnosno od onog srednjovjekovnog u
kojem ona skoro da više i nije bila filozofija. Tako je dogmatika koja je sebe nazivala metafizikom
vremenom dospjela i do rasprava o broju anđela koji mogu stati na vrh igle! Upravo su teološke
rasprave ove vrste i omogućile nastanak pežorativnog pojma metafizike, odnosno onaj loši pojam
koji neoliberalizam izjednačava sa bićem filozofije uopšte. Međutim, već sam pomenuo da je
izvorno, neteološko značenje metafizike bilo sadržano u antičkoj i nakon srednjeg vijeka u
novovjekovnoj filozofiji, te je u osnovi stvar neznanja ili loše namjere govoriti o metafizičkom
smislu filozofije samo u značenju koje je ona dobila u srednjovjekovnoj teologiji. Metafizičko
mišljenje je apstraktno mišljenje, čije razumijevanje za one koje nemaju filozofsko obrazovanje
svakako nije jednostavno, jer ono traga za suštinom čovjeka i svijeta na apstraktan način. Međutim,
ova apstraktna osnova i omogućava da filozofija upravo njom, dakle apstrakcijom zahvati cjelinu
konkretne stvarnosti na kritički i slobodan način. Cjelina je uvijek apstrakcija, ona je stvar
mišljenja, te ona razumljivo ne može da bude samo stvar neposrednog konkretnog opažanja.
Apstrakcija, cjelina daje pojedinačnoj stvari uvijek drugačije značenje od onog koje se neposredno
opaža, pa otud apstrakcija svakoj imperativnoj ideologiji predstavlja opasnost. Ideologije i inače ne
žele da se stvari vide drugačije od načina na koji ih one predstavljaju. Zbog toga je velika
neoliberalna obmana da filozofija o pitanjima društva može da govori samo na način metafizike, jer
neoliberalizam koristi pojam metafizike u njegovom pežorativnom značenju nečeg nenaučnog,
proizvoljnog i u osnovi besmislenog. To je, dakle, teološki, a ne filozofski pojam metafizike.
♦Da li biste mogli nešto više da kažete o tome kako upotreba ovog pervertiranog pojma metafizike biva u funkciji neoliberalne diskriminacije filozofskog kritičkog razumijevanja stvarnosti?
◊ Treba podsjetiti da je taj loši pojam metafizike koje pristalice neoliberalizma podrazumijevaju kao nešto identično kada govore o filozofiji upravo i proizašao iz filozofske kritike srednjovjekovnog teološkog shvatanja metafizike, te da je upravo ta filozofska kritika i omogućila pojavu novovjekovnog pojma nauke. Suvišno je i pominjati imena poput Dekarta, Bejla, filozofiju prosvjetiteljstva, ili njemačku klasičnu filozofiju, dakle svu onu veliku istoriju filozofije koja je energično pokazala da je ljudski razum, a ne poslušna vjera utkana u teološki shvaćenu metafiziku ono što je suštinsko za čovjeka. Sloboda kao slobodna upotreba sopstvenog razuma je ono što je suštinsko.
Bez ove filozofske kritike teološke metafizike ne bi ni bilo humanističkog shvatanja
nauke i naučne istine. Istina ne počiva na neupitnom autoritetu i vjeri, dakle ne na toj vrsti
imeprativne srednjovjekovne teološke metafizike koja traži prihvatanje istine bez njene
argumentacije. Naprotiv, nauka započinje kao sumnja, kao pitanje o argumentima o onome što nam
izgleda stvarno, očigledno i nesumnjivo, te zbog toga naučno uvjerenje i može da počiva samo na
argumentaciji, a ne na zahtjevu da se nešto bez pokazanog razloga mora prihvatiti.
Međutim, filozofska kritika teološkog pojma metafizike nije vjeru definitivno protjerala iz
života čovjeka i društva, a to konačno ne bi ni bilo moguće, jer je vjera čovjekova ontološka datost.
Tako i sama nauka mora da počiva na uvjerenjima, nekom obliku vjere, ali je tu njeno uvjerenje
zapravo pretpostavka za čijom istinom tek treba da se traga, da se dospije do zadovoljavajuće
argumentacije. Tek tada naučna pretpostavka kao naučno uvjerenje može da to svoje uvjerenje
izrazi kao znanje. Vjera je u nauci ono što upućuje na sumnju, a ne nešto nesumnjivo. Zato je
naučno uvjerenje sasvim drugačije uvjerenje od onog u teološkoj metafizici, a koje se možda može
najpregnantnije oslikati Tertulijanovim stavom: Credo quia absurdum, vjerujem jer je besmisleno,
odnosno vjera u filozofskoj metafizici nije isto što i vjera u teološkoj metafizici. Zato, recimo, i
Imanuel Kant može da kaže da njegova filozofija time što ukida lošu teologizovanu metafiziku ne
smjera da ukine svaku metafiziku, već ima namjeru da uspostavi pretpostavke za neku novu koja
počiva na istini i slobodnom mišljenju. Svakako, treba reći i to da u naše vrijeme teološko shvatanje
filozofije kao metafizike nije ostalo isto kao što je to bilo u vrijeme srednjeg vijeka, ali je svakako
razlika između filozofije i teologije ostala, mada se ponekad ta razlika želi ignorisati. Filozofija
može da vidi nauku samo onda kada nauka započinje od sumnje, kada ima slobodu da postavlja
pitanja i traži argumentaciju i dokaze o stvarnosti u kojoj živi. Zbog toga su sumnja, pitanje od
najveće važnosti i to ne samo za nauku, jer kada se čovjeku i društvu oduzme sumnja, time im se
odmah oduzima i sloboda kao ono što im je najdragocjenije. Sumnjati, pitati, tragati može samo
onaj čovjek i ono društvo koje počiva na slobodnom i kritičkom mišljenju.
Utoliko neoliberalna ideja samo stvara privid da je filozofija apstraktno, prazno teorijsko,
metafizičko mišljenje bez konkretne tematizacije, te da je zbog toga i potreba društva za filozofijom
postala nešto bez stvarnog smisla. To nije jedini, ali je svakako jedan od razloga zašto sam pokušao
da u knjizi Filozofija i neoliberalizam razmotrim upravo ovaj pomenuti epohalni pokušaj likvidacije
kritičkog i slobodnog mišlјenja filozofije i drugih društvenih i humanističkih nauka s kraja XX i
početka XXI vijeka. Pitanja filozofije, naučne metode, gubitak teorije i kritičkog smisla ideje uma,
pervertiranje ideje slobode u poslušnu ideju modernizacije, odnos globalizacije i svemoć
narastajućeg tehnološkog, totalitarnog uma pripadaju tim bitnim problematizacijama u ovoj knjizi.
/CENTRAL NEWS/
