CN radio

CN radio

STANDARDIZACIJA ZNANJA, ZABAVA I KONTROLA DRUŠTVA

U intervjuu sa filozofom prof. dr Mišom Kulićem, uvaženim profesorom emeritusom Univerziteta u Istočnom Sarajevu razgovarali smo o značaju filozofije u neoliberalnom svijetu u kojem živimo, krizi nauke, obrazovanja i svijetu zabave. Donosimo vam treći dio intervjua:
♦ Spoj nauke i specijalističkih studija po Vašem mišljenju transformiše moderni univerzitet u
korporaciju, ali se izražava i prodorom birokratskog i tehnokratskog jezika.
◊ Zbog tog neprirodnog spoja nauke i specijalističkih studija i ne treba da čudi da se univerziteti
sve više doživlјavaju ne kao mjesta sticanja naučnog znanja, već kao fabrike za proizvodnju
sertifikata o znanju. Univerziteti sve više postaju sertifikacijski organi u liku jedne beskonačne
proizvodne trake za učenje na kojoj se više ne uči znanje, nego organizacija znanja, ili se, što je isto,
“uči učenje”, to novo isprazno čudo neoliberalne univerzitetske pedagogije koje nam kazuje da je
moguće učiti bez stvarnog predmeta učenja. Konrad Paul Lisman je u svojoj Teoriji
neobrazovanosti s pravom zapazio da je zastrašujuće u takvim koncepcijama što taj praktički
pedagoški nihilizam više nikoga ne plaši, jer na kraju sve te ideje o “učenju učenja” moraju, recimo,
dovesti i do učenja kako se motivisati nizašto! Šta iz ove persepektive “učenja učenja” bolonjska
koncepcija o “cjeloživotnom učenju” uopšte može da znači? Vjerovatno to, što Lisman po analogiji
pretpostavlјa da “učitelјi uče kako se uči podučavanje o cjeloživotnom učenju”! Ali, ovo shvatanje
“učenja učenja” koje treba da bude u funkciji “cjeloživotnog učenja” nije samo stvar intelektualne
ironije, nije stvar samo vedrog poigravanja sa besmislicama, već je to stvarnost, s jedne strane
obrazovnog besmisla koju univerziteti imaju obavezu da provode. Ali, s druge strane, to je samo
prividni besmisao, jer se upravo u toj slici univerziteta u kojem treba da se kao u nekom biološkom
inkubatoru rađaju poslušni i nemisleći pojedinci, javlјa i smisao stvaranja i upotrebe pojmova koji
ne govore ništa i niočem. To su pojmovi koji se neprestano kazuju, ali se oni koji ih upotreblјavaju
nikada ne pitaju za njihovo značenje, niti bi, kada bi se pitanje i pojavilo, ikada i znali da odgovore
na njega. Kao što niko ne zna šta znači “učenje učenja”, tako niko ne zna ni na šta se odnosi
“univerzitet izvrsnosti”, jer je to novi jezik čije su sve riječi poznate, ali nemaju referenta na koji bi
se odnosile.
Tehnologija derefencijalizacije pojmova prijeti da postane nova logika i gramatika novog
univerziteta i novog neoliberalnog globalnog društva. To je zaista novi, fantastični ideološki jezik
novog totalitarizma snažno izražen u bolonjskoj koncepciji obrazovanja koji nije besmislen, već je
naprotiv, polonijevski smislen. Sjećate li se kako kaže Šekspirov Polonije: Iako je to ludilo, ipak u
njemu ima nekog smisla!
♦Kojim sredstvima neoliberalna, bolonjska koncepcija univerziteta uspijeva da poništi
slobodno i kritičko mišljenje filozofije i drugih društveno-humanističkih nauka?

◊ Standardizacijom, kao primarno tehnološkim sredstvom. Po logici stvari standardizacija znači proces kojim se različite stvari podvode pod jedno obavezujuće pravilo i ona je u tehnološkomsmislu neophodna, jer se njenim pridržavanjem omogućava efikasna kontrola nad uspješnomproizvodnjom recimo nekog aparata, ili nekog procesa koji treba da dovede do očekivanogrezultata.  Međutim, kada se ovaj isti tehničko-tehnološki princip primijeni na filozofiju i drugedruštveno-humanističke nauke za rezultat se dobije gušenje njihovog slobodnog i kritičkog bića. To je razlog zašto danas izgleda da je jedini smisao univerziteta postao standardizacija.

I zaista, transformacija univerziteta, odnosno naučnog znanja na tržišnu, korporativnu činjenicu postaje
moguća samo onda kada se naučno znanje standardizuje, naime kada naučno, društveno-
humanističko znanje tehničkom redukcijom dobije oblik znanja koje se ne miče, koje je
nepromjenlјivo. Samo u stanju izopačenog akademizma u kojem živo, transcendirajuće, slobodno
kretanje znanja može biti prisilјeno da se zauzda lancima standardizacije i tako postane neko
tehničko znanje, može sa znanjem postupati kao sa robom na tržištu.
Zbog toga bolonjska koncepcija univerzitetskog znanja nužno i mora da vrhuni u standardizaciji
znanja, zapravo u jednom tehničkom postupku kojim se naučno, slobodno i kritički uspostavlјeno
znanje podvrgava nasilnoj kvantifikaciji. Kvalitet se ne može kvantifikovati, jer je pitanje kvaliteta
pitanje vrijednosti koje nikakav kvantifikacioni, tabelarni um ne može brojčano izraziti. Samo u
svijetu tehnike kvantitet može biti izjednačen sa kvalitetom, te se zbog toga odmah i vidi da je
bolonjska koncepcija naučnog znanja isto što i koncepcija tehničkog znanja. To je i razlog zašto sve
one brojne studije koje izvještavaju o kvalitetu sticanja znanja na univerzitetu, o istom tom kvalitetu
znanja mogu jedino da govore jezikom statistike, dakle samo jezikom kvantifikacije. Besmisao
bodovanja kojim se rangiraju ne samo naučni radovi, već i univerziteti međusobno, proizlazi iz
istog konteksta redukcije znanja na tehničko, standardizovano znanje, te otud i pripada tom istom
od kvaliteta ispražnjenom tehnološkom, scijentističkom umu neoliberalnog univerziteta. Međutim,
scijentički besmisao da se kvalitet mora po svaku cijenu kvantifikovati nije stvar samo univerziteta i
obrazovanja uopšte. Standardizacija se nužno prelila i u širi društveni kontekst, i to ne samo u onom
svom poznatom značenju tabloidne zabave bodovnog izračunavanja kvaliteta osjećanja ili pogleda
na život, već ona sve više postaje i stil komunikacije koja vrijednosti jedino vidi, pa zato i svodi
samo na nešto tehničko. Recimo, kao u onom upitu koji anglosaksonski svijet gotovo ritualno voli
da postavlja: kako biste na skali od 1 do 5 vrednovali…..?
♦ Standardizaciju univerzitskog znanja i obrazovanja dovodite u vezu ne samo sa idejom
disolucije njihovog humanističkog temelja, već je, čini se, suštinski razumijete i kao ideju
efikasne kontrole društva?

◊ Da biste kontrolisali stvari morate ih učiniti predvidljivim.  U tom smislu principi tehnologijekoji su dati u standardizaciji su osnova predvidljivosti i kontrole. I to sve izvanredno funkcioniše usvijetu tehnologije i njenom odnosu prema prirodnom svijetu. Međutim, ljudskih duh se ne ponaša kao neka prirodna činjenica, jer ako se u prirodi procesi ponavljaju, u stvarima duha neki događaj se dešava samo jedanput i nikada više, pa tako nema ponavljanja, nema dakle mogućnosti standardizacije i predvidljivosti kojoj bi se ljudski duh morao povinovati i tako mogao efikasno kontrolisati.

I tu neoliberalizam odmah jasno pokazuje svoju totalitarnu prirodu, jer
standardizacijom kao unifikacijom i birokratizicijom znanja želi da obezbjedi ne samo
predvidljivost i kontrolu znanja koje treba da se stekne obrazovanjem, već pokazuje i jasnu namjeru
da standardizaciju učini vladajućim društvenim principom. Takav obrazovni imperativ prihvatanja
znanja samo kao tehničkog, aplikativnog znanja, koje je po svojoj prirodi poslušno i kojem ne pada
na pamet da pita ni za slobodu ni za slobodno mišljenje, neoliberalizam smatra najefikasnijim i
najpoželjnijim načinom kontrole i vladanja društvom.
Zbog toga u toj novoj slici svijeta univerzitet postaje ne mjesto slobodne kreacije znanja, već
mjesto u kojem treba da se kao u nekom biološkom inkubatoru rađaju poslušni i nemisleći
pojedinci. Utoliko nas ova globalna kolonijalna epistemologija u strukturi neoliberalnog bolonjskog
univerziteta snažno upozorava da se krećemo ka globalnom društvu potpune kontrole, kognitivnom
kapitalizmu, digitalnoj kao navodno četvrtoj industrijskoj revoluciji, odnosno ka totalitarnom
“društvu znanja” u kojem će, kako se već sada zamišlјa, jedino znanje biti tehnološko i informatičko
znanje. Filozof Maks Horkhajmer je slične tendencije tridesetih godina prošlog vijeka rado nazivao
tehnološkim fašizmom.

Da li standardizacija znanja koja je po Vašem mišljenju postalo efikasno sredstvo kontrole

znanja i obrazovanja, ujedno i ono koje ugrožava i omogućava kontrolu i drugih oblasti
društva, kulture i umjetnosti na primjer?
◊Tehnička inovativnost postala je zamjena za kreativnost, pa se tako kulturni i umjetnički smisao sve više doživljava u značenju inovacija koje omogućavaju tehnološka sredstva, a ne više kao sam
sadržaj kreativnosti umjetničkog ili kulturnog djela. Stereotipija kao standardizacija umjetnosti i
kulture bez sumnje dominira u modernom vremenu i vidljiva je u svim oblastima: muzici, filmu,
literaturi, tv serijama već odavno, tako da se ima utisak da se stalno isto sluša, gleda ili čita. S
obzirom da se radi o standardizaciji kao stereotipiji sadržaja svi lako mogu da predvide dešavanja.
Ipak, ta mogućnosti da gledalac, slušalac ili čitalac može manje ili više sigurno da predvidi sadržaj
kao radnju umjetničkog djela, nije jedina suština stereotipije kao idiotizacije primjene tehnoloških
standarda u kulturi. Stvarni smisao je dat upravo u tome što stereotipija umjetničkog djela
omogućava predvidljivu proizvodnju ljudskih osjećanja, pa tako i njihovu kontrolu. Kako kad treba,
jer za sve, i za ljubav i za mržnju izgleda da postoji odgovarajući algoritam, Međutim, ovaj
preokret u modernoj kulturi i umjetnosti mogao se desiti tek onda kada je zabava, bar po mom
mišljenju, postala presudni oblik društvene kontrole. To je možda jedan od najznačajnijih događaja
neoliberalne transformacije modernog društva. Jezik zabave postao je jezik društva.
♦ Da li biste mogli da nam opišete taj proces koji zabavu i jezik zabave uspostavlja u tako
moćnu činjenicu društvene kontrole?
◊ Transformacija jezika u jezik zabave i za zabavu, odnosno onaj koji više ne razlikuje svoju
jezičku, gramatičku i logičku stvarnost, eufemističku i istinsku stvarnost, već mu je svaka jezička
stvarnost jednako stvarna samo ako je zabava, markantno se pokazuje u svim oblicima društvene
komunikacije. Tako moderno društvo sve očiglednije izrasta u svijet u kome eufemizmi više nisu
stvar istine ili neistine, već stvar privlačnosti zabave.
Zabava postaje ugrađeni izgovor za neistinu eufemizama. Zbog toga se eufemizmi danas
doživljavaju još samo kao stilske figure zabave, jer ni eufemizmi više nisu samo one prepoznate
riječi neistine od kojih se kritičko mišljenje može distancirati. Za zabavu kao popularnu metafiziku
ili ideologiju je nevažno da li je nešto istinito ili neistinito, već samo da je zabavno, te se čini da je
kritičko mišljenje izgubilo svoj predmet, jer je zabava gotovo potpuno istisnula društveni prostor za
svako pitanje o istini stvarnosti. Eufemizmi su danas suštinski gotovo potpuno transformisani u
zabavu, zapravo eufemizmi su ona moć kojom je zabavi oduzet slobodan ljudski karakter i
postavljen kao instrument ideologije tržišta. To je i razlog zašto su i razmjere tendencije pretvaranja
eufemizama u zabavu postale društveno vidljive apsolutno u svemu, kao, recimo, u tretiranju nove
generacije pametnih automobila kao onih koji se više ne shvataju kao sredstvo prevoza, već
isključivo kao prostor za zabavu.
Zaista, zabava je riječ čija je upotreba u modernom dobu postala tako česta i neprestana da se
čini da bez nje gotovo više nije moguće razumjeti ne samo tendencije, već ni stvarnost postojećeg
društvenog poretka. Svijet tržišne propagande, koji već sada prijeti da postane jedini čovjekov
stvarni svijet, izgleda da se više ne može ni zamisliti bez povezivanja sa njenim zabavnim
karakterom. I, upravo zbog neizbježnog prisustva i centralnog učešća zabave i u onim segmentima
modernog društva koji nikada ranije nisu imali obaveznost povezivanja sa zabavom, kao što su,
recimo obrazovanje, nauka, politika, rat ili bankarsko zaduživanje, jasno iskrsava ideološka
tendencija koja nedvosmisleno sugeriše da zabavu treba shvatiti kao temeljno antropološko
određenje društva. Kolika je moć zabave mogli smo nedavno posredno da zaključimo i iz jednog
novinskog članka u kome se izvještava da je poznata agencija za istraživanje javnog mnenja
utvrdila da se jednom političkom kandidatu na predstojećim izborima ne može uspješno
suprotstaviti ni jedan politički protivnik, izuzev samo pod uslovom da se pojavi neki nepolitički
zabavljač! Ovo istraživanje mnogo više govori o stvarnom karakteru modernog društva i njegovom
poimanju sfere političkog, te se kao i ovim primjerom sve više sugeriše da je mnogo važnije kako
će vas neko zabaviti, nego da li će nešto društveno korisno učiniti. Zbog toga i stvarnost koju
proizvodi ova nova tržišna antropologija nije i ne može ni biti rezultat kritičkog mišljenja, kao što je
to u svojoj ideji antropologije obrazlagao Imanuel Kant, već tendencija nastajanja nekog novog
čovjeka kojem je zabava i sredstvo i cilj ujedno. Zbog toga se čini da je i vladajući ideološki
imperativ upravo onaj koji kazuje da je jedina stvarnost dostojna čovjeka ona u kojoj treba da
pronađe zabavu, a ne ona stvarnost koja bi da ga uznemirava nekom svojom istinom ili neistinom.
♦ U ovom razgovoru ste pominjali da je i istina u neoliberalnom poretku postala stvar tržišta.
Da li bi se na osnovu toga stava moglo kazati da je i istina takođe obuhvaćene pojmom
zabave, te da upravo zbog toga više i nema nekadašnje značenje? U čemu se nalazi razlog
pojave ove tendencije koja bi da poništi i sam smisao istine?
◊Razlog je u tome što je moderno društvo pervertiralo i sam pojam istine u odnosu na koji,
razumije se, jedino i može pokazati neistina stvarnosti, pa tako i neistina eufemizama. Zbog toga se
i pojavljuje predstava stvarnosti koja iz svih svojih medijskih, političkih i kulturnih rijaliti uglova
neprestano kazuje da je istina uopšte više ne zanima, da je zastupanje oprečnih, i to ne samo
političkih i moralnih stavova sasvim legitimno ukoliko donosi ličnu ili grupnu korist. Zapravo, riječ
je o tome da su lična osjećanja prema onome koji iznosi stavove, a ne sami stavovi i njihovo
argumentacija postali presudni za opredjeljenje ljudi, odnosno za ono što se donedavno poimalo kao
jedina mogućnost da se pojavi istina stvarnosti. Način kako se nešto kazuje, piše ili uopšte izražava
u svim oblastima društvenog života je postao važniji od istine onoga o čemu se saopštava.
Zbog toga se i javljaju shvatanja da se nalazimo u dobu postistine, odnosno da filozofija i uopšte
kritičko mišljenje nemaju više svoj stvarni predmet, jer se o istini stvarnosti sada zaključuje na
osnovu emocija, a ne argumentacije. Argumentacija kao pitanje o istini stvarnosti postaje sve manje
značajna, i u osnovi je prikazana kao ono što je dosadno, što dugo traje i nije zabavno. Tako svijet
zabave postaje zamjena za svijet istine, jer se ni uvjerenja o nekoj istini više ne kazuju bez
pozivanja na smisao istine kao nečeg što treba da bude zabava. Ideologizacija zabave čineći zabavu
stvarnim efemizmom, zabavu istovremeno postavlja kao najsnažnije sredstvo pasivizacije stvarnosti
kojom su obuhvaćeni i svi oni temeljni pojmovi slobode, jednakosti ili demokratije na kojima je
počivala ideja pravednog društva. Biti „slobodan“ i „jednak sa drugima“ sve češće počinje da znači
jednaku mogućnost i slobodu da se „zabavlja“. Uparvo zbog svoje mladosti, omladina je posebno
ugrožena i trpi konsekvence ove neoliberalne ideologije koja od njih traži, gotovo od momenta kada
su progledali da nastoje “da pokrenu neki biznis”. To je sudbonosno važno pitanje koje pripada
kontekstu u kojem smo razgovarali, te bi ga upravo zbog njegovog velikog društvenog značaja
trebalo nekom prilikom posebno razmotriti.
/CENTRAL NEWS/

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Najnovije vijesti