Makso Despić jedna je od onih ličnosti koje su obilježile burni period 19. i početka 20. vijeka u Sarajevu. Živio je u vremenu kada su na ovim prostorima nestajala carstva i stvarale se države, a njegovo rodno Sarajevo iz ruku Otomanskog carstva prelazilo u ruke Austrougarske imperije, pa potom postalo dio novostvorene Kraljevine SHS. U svim tim godinama, hadži Makso Despić bio je jedan od najistaknutijih stanovnika Sarajeva i jedan od najznačajnijih predstavnika srpskog građanskog staleža u BiH.
Ostavio je dubok trag u gradu na Miljacki, a njegov dom, čuvena Despića kuća, jedan od najljepših dijelova Muzeja grada Sarajeva.
Despići su dugo važili za jednu od najimućnijih i najuglednijih srpskih porodica u Sarajevu. Rodonačelnik Despića bio je Risto Sljepčević, za kojeg se vjeruje kako je doselio u Sarajevo nekad polovinom 18. stoljeća iz hercegovačkog sela Sambor.
Na svom vrhuncu Despići su bili krajem 19. i početkom 20. vijeka, kada se na čelu porodice nalazi Maksim – Makso Despić, poznat kao Hadži Makso, jer je dva puta išao na hadžiluk u Jerusalem. Bio je jedan od ktitora izgradnje Saborne pravoslavne crkve u Sarajevu, a izabran je i da zastupa interese srpsko-pravoslavne opštine pred turskim vlastima.
U prvim godinama nakon austro-ugarske okupacije Bosne i Hercegovine bio je gradski vijećnik Sarajeva, član delegacije koja je išla na poklonjenje caru Franji Josifu, povjerenik za duvansku proizvodnju u gradskoj vladi…
U primaćoj, Velikoj sobi Despića kuće Hadži Makso je organizirao i izvođenje prvih pozorišnih predstava u Sarajevu. Dolazilo se isključivo po pozivu domaćina, većinom su izvođene komedije Jovana Sterije Popovića i Koste Trifkovića, a poslije izvedbi bile bi organizirane zabave za goste, pa je Despića kuća važila kao okupljalište sarajevske elite toga doba.
Maksin sin Pero studirao je u Beču, gdje je oženio Austrijanku Vilheminu, koju su Sarajlije od milja prozvale Minom. Ona je sa sobom donijela novu modu – nakon ručka svirala bi klavir za članove porodice i goste, a organizirala je i redovna druženja uglednih sarajevskih gospođa uz kafu.
Prvi i Drugi svjetski rat, te poratna vremena doveli su do osiromašenja i slabljenja uticaja Despića, a veliki broj članova ove ugledne porodice rasuo se po svijetu.
Posljednji muški potomak sarajevskih Despića – Hadži Maksin praunuk Pero odselio se u Belgiju 1969. godine. Prije odlaska poklonio je Despića kuću Muzeju grada Sarajeva, pod uslovom da se u njoj otvori izložba na temu stanovanja stare srpske trgovačke porodice.
Njegove savremenike fascinirala je njegova odmjerenost i stalno isticanje nevažnosti materijalnih stvari u odnosu na duhovne. Iako je bio jedan od najbogatijih i najuticajnijih ljudi na ovim prostorima, ostao je sasvim običan čovjek, uvijek dostupan običnim malim ljudima. Iz njegovih zapisa možemo uvidjeti njegov karakter i zaključiti da je Hadži Makso Despić jedna od onih istorijskih ličnosti koja je imala veliki uticaj na izgradnju poznatog Sarajevskog duha koji odlikuje ljudskost, dobrota, širokogrudost i stavljanje materijalnih bogatstava u drugi plan…
„Maksi je Bog dao sva blaga ovog svijeta u sretnoj njegovoj djeci i porodu, koje ostavlja poslije sebe, pa da i oni budu dika i ponos na uslugu srpskom narodu. Poslije moje smrti ostavljam sirotinji, bez razlike vjere – onoj sirotinji da se podijeli, koja ne prosi po sokaku, nego onima, koji na godine sjede kod kuće nemoćni, stari i bolesni iz kuće ne izlaze (…) Ova moja naredba služi samo za mene, a nek bude pouka svakome živom bratu i prijatelju, koji bude imao svijesti i razuma u glavi.” Ovo je dio testamenta Makse Despića, napisanog prije 103 godina.
Makso, kao i većina tadašnjih uspješnih sarajevskih Srba, bio je i te kako nacionalno osvješten i mnogo je pomagao srpskom pravoslavnom stanovništvu, ali je veoma aktivno radio i na kulturnom uzdizanju stanovništva u Sarajevu, kako pravoslavnog, tako i ostalog stanovništva . Tome u prilog govori ne samo testament nego i podatak da su Despići u Sarajevu ostavili dvije zadužbine – jedna od zgrada danas je muzej koji svjedoči o životu Srba u Sarajevu, a druga je takođe pretvorena u Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine.
U nastavku objavljujemo testament Makse Despića:
Kada mi dođe suđeni dan i ostavim ovaj laživi svijet, neka moji srodnici i prijatelji ovako izvrše moju posljednju želju i volju, da drugačije ne bude, nego ovako po mojoj želji:
1. Imam u mome dolafu sve što treba za pogreb, a to je košulja i gaće, čarape, u čemu sam se kupao u Jordanu, i jedna boca svete vode sa Jordana, da mi umiju obraz i ruke.
2. Jedan bijeli, nebojadisan sanduk, pod glavu jedan jastuk napunjen talašom i više ništa, da me pokriju po licu sa jednim bijelim pokrovom donijetim sa Jerusalima, tespilj i ikonu na prsa i onda je sve gotovo. Odmah da se stavi kapak od sanduka i zaklopi da me niko ne gleda i od mene pravi izložbu.
3. Pred ikone na pod prostre se serđaza Špirina i sanduk na podu na serđazi, više glave na crnom tabaku jedan čirak, jedna svijeća i kadionica kućna, bakrena, neću da se uzima tuđa srebrna.
4. Po kapku sanduk da se pokrije, ima jedan veliki pokrov jerusalimski bijeli i klinčića (rajsingli) da se pripne po kapku, da ne spada.
5. Svaki prijatelj kod kuće koji dođe, neka se samo prekrsti i da ne sjedi pored mene mrtva.
6. Pošto budem spremljen, kroz tri-četiri sahata da me odnesu u crkvu i ostave da u crkvi prenoćim. Dva ili tri siromaha neka budu u crkvi za dobru nagradu.
7. U crkvu neka dođu kola crna sa dva konja treće klase, sveštenik samo jedan u crnoj odeždi, petero djece sa čiracima u crnim odeždama.
8. Jedan krst drveni više glave na grobu da se usadi, sa natpisom „Hadžija Makso Despić“, bez crnog šlajera na krstu i bez ikakvog cvijeća.
9. Kod kuće uveče da niko ne dolazi da sjedi i puši, pije kafu, đumbuse otvara, smije se i vrištati kao da je svadba i veselje – to ne čine divljaci u Africi, što se radi u nas u Sarajevu, kada mrtvac leži u kući. U pametnog naroda ko dođe na sažaljenje ni kafa se ne pije.
10. Posmrtnice da se ne prave nikako, da se javlja svoj Evropi: Umro je Makso Despić – to je budalasta moda.
11. U crkvi da se podijeli rodbini u ruke ima 66 svijeća sa Jerusalima, koje su bile zapaljene na Hristovu grobu, onom svetom vatrom koja se iznosi sa Hristova groba svake godine na Veliku Subotu, u pola dana.
12. Crninu za mnom kao žalost niko da ne nosi.
13. Šest fijakera treba da se rodbina vrati sa groblja.
14. Ima običaj, da mrtvaca obriče, berber ga obrije, namaže ga pudrom, nabijeli, obraze narumeni i gubice namaže karminom, obuku mu frak i cipele od laka, crne pantole – kao da se spremio na bal, sačuvaj Bože! – To se kod Maksa dogoditi neće.
15. Na kola cvijeće i vijenci ne smiju se metati i kititi.
16. Četiri parastosa u godini, po Pravoslavlju, učiniti i to sva četiri na grobu, a kod kuće ne smije biti nikakav skup ni gozba. Kroz mojih 60 godina mladoga života u Maksinoj kući je svake godine najmanje 100 persona i više sjedilo, bivala formalna pozorišta, davale se predstave sa vojničkom muzikom, kako bi bolje goste svoje zadovoljio. Svemu na ovome lažnome svijetu ima svršetak i kraj. Zato Makso u miru da počiva u grobu svome. „Nakuco se čaša, napjevo pjesama, napio se raja sa mednih usana, slasti nema kojoj sam ja prašto, pa ako mi gori duša – barem ima zašto!“ Makso je proveo ovaj laživi svijet u svakom veselju i izobilju 60 godina (sada mu je 84), putujući obišao pola svijeta, nauživao se svake slasti i ljepote – malo da će ko skončati svoj život tako kao Makso. Maksi je Bog dao sva blaga ovoga svijeta u sretnoj njegovoj djeci i porodu, koje ostavlja poslije sebe, pa da i oni budu dika i ponos na uslugu srpskome narodu.
Poslije moje smrti ostavljam sirotinji, bez razlike vjere – onoj sirotinji da se podijeli, koja ne prosi po sokaku, nego onima, koji na godine sjede kod kuće nemoćni, stari i bolesni iz kuće ne izlaze.
Veliki Petar, car ruski, obuče jednom prosjačke haljine, uzme štap u ruke i prosio je osam dana. Kada se vratio u dvor, donio je sitno 200 rubalja, pa reče ženi, carici: „Da bijah još osam dana prosjak, ostao bih posve u prosjacima – dobro se živi, svijet daje, a brige nikakve!“.
Srpskoj sirotinji 1000 (hiljadu) dinara – društvu Kola srpskih sestara.
Rimokatoličkoj sirotinji 500 (pet stotina) dinara.
Muslimanskoj sirotinji 500 (pet stotina) dinara – društvu Merhamet.
Jevrejskoj sirotinji 500 (pet stotina) dinara – društvu Societad de visitar dollentes.
Ovo je moja naredba i služi samo za mene, a neka bude pouka svakome živome bratu i prijatelju, koji bude imao svijesti i razuma u glavi.
Čelovjek jako trava,
Dni jego jako cvet –
selni tako procvatet.
Amin
Pisano u Sarajevu 29. marta, ljeta Gospodnjeg 1921.
/CENTRAL NEWS/
