Usljed aneksione krize 1908. godine i Carinskog (tzv. “Svinjskog”) rata 1906-1911. godine, Srbija i Austrougarska bile su u veoma lošim odnosima. Prema ranijoj najavi, tijela kneza Aleksandra Karađorđevića i knjeginje Perside iz Beča gdje su prvobitno bila sahranjena trebalo je da budu prenijeta u Topolu, kada je odjeknula vijest da je na Marksovom groblju u Beču otvoren grob kneza Aleksandra Karađorđevića iz kog je nestala lobanja!
U takvim okolnostima dio štampe u Srbiji odmah je ovaj čin okarakterisao kao “bečko varvarstvo” dok je Austrougarska, takođe očekivano, krivce tražila među Srbima. Ali krenućemo redom u pokušaju da rekonstruišemo događaje…
“Bečki varvari”
Prvi put se vijest o krađi lobanje kneza Aleksandra Karađorđevića pojavila 14. decembra 1911. godine. Zločin je dan ranije oko 17 časova otkrio izvjesni Severa, baštovanski radnik na groblju. Nadzornik groblja Anton i Severa pregledali su mjesto skrnavljenja, vidjeli pomjerenu ploču i prijavili slučaj policijskom komesarijatu, a šef policije Gorup lično je preuzeo slučaj.
Ubrzo je utvrđeno da se radi o grobu kneza Aleksandra, oca kralja Petra I Karađorđevića. Prilikom pregleda mjesta utvrđeno je da su vrijedne stvari (ordenje i prstenje) bile na svom mjestu, tako da je isključeno da je neko htio da opljačka grob. Sumnjalo se da je možda neko htio da traži otkup.
Kako piše D. Živojinović, major Nikolajević zatekao je 14. (27) decembra kralja Petra iznurenog, blijedog, zabrinutog, kako šeta po sobi. Nakon ručka kralj je upitao Naumovića: “Ču li kakvu su mi pakost napravili?“, nakon čega je dodao da su to “ovi odavde“.
Već sljedećeg dana Politika svoj članak o ovom događaju naslovljava “Bečki varvari“ i u njemu onoga koji je djelo izvršio naziva “poludelim čovjekom i izbezumljenom kukavicom“, a dovodi u pitanje i ocjenu Beča kao “najkulturnije varoši“. Pretpostavilo se da se zločin desio u utorak 12. (25) decembra, na dan Božića po gregorijanskom kalendaru. Kneževi rođaci su na osnovu pregleda prstenja potvrdili da je njegovo.
Potraga
Srpski poslanik u Beču Simić i član uprave varoši Beograda, Lazarević, pomagali su u istrazi. Već 16. decembra nađena je jedna lobanja sa kojom su se deca igrala na ulici što su roditelji odmah prijavili, ali je dr Haberda utvrdio da to nije lobanja kneza Aleksandra.
List Pijemont prenosi pisanje Peštanskog “Pester Lojda“ koji krivicu svaljuje na nekog “praznovernog patriotu“ koji vjerovatno vjeruje da će se zemlji desiti nesreća ako se u nju unese tjelo mrtvog vladara sa glavom. Vlada Austrougarske izrazila je istog dana žaljenje preko svog poslanika.
Novine Tiroler Ancajger pisale su da su zločin izvršila dva činovnika ministarstva spoljnih poslova u Beogradu i to kao izaslanici “Crne ruke“, ali je utvrđeno da su ta dva činovnika u vrijeme krađe bila u Nišu tako da se ta optužba pokazala netačnom.
Tih nekoliko dana nije bilo novih informacija sem nagađanja.
Pronalazak
Već 19. decembra prenijela je štampa da je „juče prije podne“ lobanja sa dva kičmena pršljena pronađena na Marksovom groblju zavijena u hartiju i skrivena u jednom žbunu. Lobanja je vjerovatno bila bačena preko zida u žbun jer je groblje prethodno detaljno pretraživano i nije nađeno ništa na tom mestu. Po novom kalendaru to se desilo u noći Nove godine, 31. decembra.
Nakon što je utvrđeno da lobanja pripada knezu Aleksandru, njegovo i telo knjeginje Perside pripremljena su za transport u Srbiju, ali je misterija o počiniocima i njihovim motivima ostala.
Postojala je izjava nekog svjedoka da je još jula mjeseca vidio četiri čovjeka kako preskaču zid groblja, a zatim 10. decembra vidio jednog od njih kako opet preskače.
U Beču se u to vrijeme našao slučajno i Milan Stojadinović, budući predsjednik vlade, koji piše da je sumnja austrijske policije najprije pala na Srbe u Beču, a zatim i na Srbe u Srbiji, što je Stojadinović ironično nazvao “remek-djelom bečke policije”. I sam Stojadinović bio je, kao i ostali Srbi, osumnjičen kako sam kaže, ali je ubrzo beogradska policija ove sumnje razvejala.
Prenos na Oplenac
Kraljev ađutant Pavle Jurišić otišao je u Beč sa zaduženjem da doprati tijela kraljevih roditelja u Srbiju. Posmrtni ostaci poslati su za Srbiju 26. decembra, a u Topolu stigli 28. decembra. Sutradan, 29. decembra kralj Petar I Karađorđević, sa Milovanovićem, Nikolom Pašićem, ostatkom vlade i članovima porodice, stigao je u Topolu gdje su ga dočekale brojne deputacije i masa sveta.
Mitropolit Dimitrije je nakon kraće liturgije održao parastos. Govor koji je održao učitelj Dragoljub Đorđević ispraćen je povicima: “Slava knjazu i knjeginji!”, a pucnjava topova ispratila je posmrtne ostatke kraljevih roditelja u novu crkvu, kraljevu zadužbinu na Oplencu. Nakon ručka u podne kralj je sa svitom krenuo nazad, za Beograd.
Ko je stajao iza bizarnog slučaja krađe izgleda da do danas nije otkriveno.
Autor teksta: Marko Marinković, profesor istorije
