Provesti 13 časova u zaštitnom odjelu, pod maskom, dok znoj nagriza oči, bez kapi vode, nije nimalo lako, ali izdrži čovjek i teže kada pred sobom ima plemenit cilj, a to je da spasi život svome sugrađaninu.
Ispričao je to za “Glas Srpske” vozač saniteta u bolnici u Zvorniku Jovo Ilić (61), koji sa svojim kolegama radi bez predaha kako bi svaki pacijent zaražen virusom korona na vrijeme bio prevezen u zdravstvenu ustanovu.
U vrijeme epidemije koja ne posustaje, nisu rijetkost ni situacije zbog kojih ovaj plemeniti čovjek i po dva puta tokom dana mora prevaliti put od Zvornika do Banjaluke, kako bi teško oboljele prevezao na Univerzitetski klinički centar (UKC) RS.
“Kada obučete zaštitnu opremu, nema nazad dok se posao ne završi. Posao kao posao nije težak, ali u tim skafanderima imate osjećaj da gorite. Znoj se sliva niz lice, oči peku, a ne smijete ni da ih dodirnete. Nema druge nego da hrabrite sami sebe i izdržite do kraja. Morate, zbog zadatka koji vam je povjeren, zbog pacijenta koji je zaražen i kome je u tim trenucima sigurno mnogo teže nego meni, jer ne zna šta će biti sutra”, ispričao je Ilić kome su do penzije ostale nepune četiri godine.
Za volanom saniteta proveo je 36 godina, teže nego sada kada svakodnevno gleda zarazi u oči, bilo mu je, kako kaže samo u vrijeme rata.
Iako nekoliko časova dnevno provede bukvalno na izvoru zaraze, za svoje zdravlje ne strahuje, sa osmijehom dodaje da je zdrav i da bi on sve to pobijedio i da ga, ne daj Bože zadesi.
“Jednoga dana obukao sam zaštitni skafander oko podne i u njemu ostao 13 časova. Sreća pa sam ujutro popio samo šolju kiselog mlijeka, pa nisam imao potrebe ni za toaletom. Uzalud je zaštita ako je nećemo nositi kako treba. Toga dana morao sam u Bijeljinu, pa prevesti pacijenta u Miliće, a onda su mi na pola puta javili da moram i u Banjaluku, jer nema ko drugi”, rekao je Ilić, naglasivši da je teško, ali da se na putu do plemenitog cilja sve izdrži.
Ovaj hrabri čovjek nije jedini u porodici Ilić koji već četiri mjeseca zbog prirode svoga posla gleda koronu u oči i ne ustupa pred njom. Njegova supruga zaposlena je u Službi hitne pomoći, jedan sin ljekar u Zvorniku, drugi na specijalizaciji u Banjaluci.
Ilić kaže da na radnom mjestu provede i po 24 časa, ali navikao je i ne žali se. Srećan je kaže, što do sada nije bilo komplikacija u putu i nada se da će i dalje na sva odredišta stizati na vrijeme.
Pomoć građana
Direktor Bolnice u Zvorniku Ivan Popović ispričao je da su zaposleni u borbi protiv “kovida 19” preživjeli sve i svašta.
“Vozili su zaraženog pacijenta u Banjaluku i proveli čitav dan na putu. Kada ih je glad savladala nisu znali šta da rade stali su pred pekaru i upalili rotaciju jer nisu smjeli izaći, svi su bili u zaštitnim odjelima. Iz pekare je istrčala radnica da vidi šta se dešava, a kada su rekli da su gladni, donijeli su im punu kesu peciva i poželjeli sreću u ovoj borbi”, ispričao je Popović.
/Glas Srpske/
