Rezolucija o genocidu u Srebrenici predstavlja još jednu kobnu igru “velikih” sa “malima”, ne ostavljajući ovaj put ni duše pokojnika na miru. Politika se u ovom slučaju stavila iznad osnovnih moralna načela. Igrajući na “kartu genocida”, vrlo osjetljivom i bolnom tematikom svakog naroda koji je to doživio, velike sile pokušale su da ostvare svoje ciljeve. U ovom slučaju stvarni ciljevi kriju se “iza zavjese”, ne vide se na prvi pogled i upereni su zapravo protiv Rusije.
U vremenu kada duše živih trguju sa dušama mrtvih, svijet postaje čistilište nevinih, koji ne znaju svoju sudbinu, a plaše se i da je naslute. Da li je Rezolucija stvarna briga pojedinih za jednim narodom ili se krije nešto drugo u pozadini? U pozadini svega je Rusija!
O genocidu u Srebrenici već se raspravljalo u Savjetu bezbjednosti UN, gdje je Rusija reagovala i uložila veto. Shvativši da da je mnogo lakše svoje planove spovesti u djelo uticajem na veći broj država koje su zavisne ili podložne, nego uticajem na nekolicinu moćnih, uži krug zapadnih moćnika na čelu sa Amerikom okrenuo se Generalnoj skupštini UN.
Međutim, iako je tema bila vezana za Balkansku krizu i događaje u Srebrenici 1995. godine, trenutak donošenja i sve što se dešavalo u vezi sa ovim glasanjem jasno naslućuje na to da se nešto događa “iza zavjese” i da ova Rezolucija ima neku drugu važnost za međunarodne odnose.
Ako se analiziraju svi aspekti vezani za pripremu i samo donošenje Rezolucuje, te trenutna globalna geopolitička situacija, postaje jasno da je ovo bilo samo “opipavanje” terena oko jačine uticaja i snage Rusije u međunarodnim odnosima, a od strane SAD-a i njenih vjernih pratilaca. Srbija i srpski narod, nažalost, opet podnose veliki teret i žrtvu tih velikih sila i u ovoj igri i samo su sredstvo i kolataralna šteta.
Rat u Ukrajini ne ide baš onako kako su to pojedinci planirali. Rusija je trenutno više nego u dobroj situaciji, pogotovo ako se uzmu u obzir posljednji Putinovi vojno-politički potezi i težnja ka vojno-ekonomskoj reformi. Na drugoj strani, Ukrajina gubi konce. Vidjela je to i Amerika, pa traži način na koji može direktno uticati na dešavanja u Ukrajini. Taj način bi bila neka nova potencijalna usvojena Rezolucija direktno protiv Rusije, koja bi učinila dosta na planu osude Rusije u trenutnom ukrajinsko-ruskom sukobu.
SAD, preko svojih saveznika, željela je da vidi raspoloženje država u svijetu. Možda su u centru pažnje bile Njemačka i Srbija, ali na globalnom nivou, nevidljivi sukob su vodile SAD i Rusija.
Uzmite u obzir glasanje. Za Rezoluciju su glasale uglavom one zemlje koje su bliske SAD-u, da li kao zavisne zemlje ili kao politički partneri. Ako se pogleda Evropa, vidimo da je najveći broj država podržao Rezoluciju i da su to zemlje koje su u Rusiji pronašle krivce za rat i zemlje koje su uvele sankcije Rusiji. Možda se neko uzdao u Rumuniju i Grčku, ali treba razumjeti, one se plaše Njemačke, odnosno Turske.
Za Turke i ostale islamske zemlje svijeta, ne treba da čudi njihov stav. Jedino je Sirija bila protiv Rezolucije, ali i to je politika, jer je Sirija bliska Rusiji i ona jasno ističe tu saradnju i partnerstvo. Od velikih sila, ono što je iznenadilo mnoge je jasan stav Kine. Kina se rijetko kada opredjeljuje i stavlja na neku od strana, skoro pa uvijek je neutralna, ne želeći konflikt ni sa kim. Međutim, sada se jasno opredijelila. Sada će SAD vršiti još veći pritisak na Kinu. Ne treba isključiti ni jednu veliku posjetu nekoga iz SAD.
Generalna skupština UN mnoge zemlje je stavila u iskušenje tokom glasanja. Zbog toga su mnoge zemlje imale na umu pitanje – šta se zaista krije iza Rezolucije?
Zašto je ova Rezolucija bila “opipavanje” terena?
Recimo, da je veći broj zemalja bio mahom za Rezoluciju i da su među njima bile veće sile svijeta (Kina, Indija, Brazil…), idući korak bi bio usmjeren ka nekoj vrsti Rezolucije o Ukrajini, koja bi učinila značajan, a možda i najveći korak u pokušaju demonizacije Rusije i izazivanju nove i jače osude Rusije od strane svjetske javnosti. Još važnije od toga, mogla bi da posluži za “pravnu i zakonsku” vojnu intervenciju Amerike i NATO-a u Ukrajini, a u “pravom” trenutku, odnosno situaciji potencijalne unutrašnje krize u Rusiji.
SAD su vidjele da putem Savjeta bezbjednosti ne mogu ništa da urade, jer ih Rusija degradira svojim pravom veta. Zbog toga su se okrenule Generalnoj skupštini. Međutim, nisu mogle odmah “napasti” na Rusiju, a da ne ispitaju “raspoloženje svijeta”. Tu su se kao pogodni našli “tradicionalni ruski saveznici” Srbi. Jednostavno, Zapad ne vjeruje Srbima i nikad neće vjerovati, ma šta god da uradili. A “Mali Rusi” ili kako to CNN često naziva “tradicionalni ruski saveznici” mogu poslužiti za “veliko testiranje”.
Takođe, rusofobija na Zapadu se sa Rusa prenijela i na Srbe, što je pospješila i srpska politika neuvođenja sankcija Rusiji.
Neka moguća Rezolucija o Ukrajini i njeno usvajanje, pravno i zakonski bi dozvolilo intervenciju u Ukrajini, položaj i ugled Rusije bi bio poljuljan, a sve to bi dovelo do velike eskalacije i sukoba. Možda SAD nije tražila dozvolu UN 1999. kada su napali SR Jugoslaviju, ali Rusija je nešto potpuno drugo. Međutim, cjelokupna situacija je više nego alarmantna, jer su države počele da se grupišu i u samim UN. Trenutna uzdržanost većeg broja država je jedino ono što drži svijet na “putu razuma”. Pojedine zemlje su tokom sjednice skretale sa teme i iznosile svoje lične stavove i probleme- situacija u Gazi, kolonizacija američkog kontinenta, genocid u Ruandi… Ruanda i DR Kongo su čak našli sebi za zgodno da iznose teške riječi jedne prema drugima. Koliko su pojedine zemlje bile upućene u tekst Rezolucije pravo je pitanje, jer većina je svoje mišljenje i glasanje zasnivala na mišljenju moćnijih zemalja.
Koje su posljedice Rezolucije – pokazaće vrijeme. Kakav je stav velikih sila, koje su potencirale Rezoluciju, pokazaće se u narednim godinama. Srbija i srpski narod uvijek je bio na pravoj strani istorije.
Ovaj tekst nema za cilj da omalovaži nikoga, naročito ne stradale. Duše pokojnika treba da se ostave na miru, a ne da se koriste u političke svrhe niti za bilo čije interese.
Mir koji su mnogi pominjali na Generalnoj skupštini, u BiH, nije moguć bez konsenzusa tri naroda.
I ovo samo glasanje za Rezoluciju od strane BiH je svojevrstan presedan, jer se zanemarilo mišljenje srpskog naroda. Između ostalog, istorija je ta koja neće nikog izostaviti. Vrijeme će biti sudija i pokazatelj istine, a mi, naš narod, svjedoci prošlosti.
Tekst: Mile Vasiljević, analitičar političkih i kulturnih dešavanja
