Jedan od događaja koji je obilježio srednjovjekovnu istoriju Bosne jeste zavjera protiv kneza Pavla Radenovića i njegovo ubistvo odsjecanjem glave 1415. godine u trenutku kada je bio na vrhuncu moći. Odmah nakon ovog događaja njegov sin Petar I pokrenuo je osvetnički rat protiv dinastije Kosače.
Knez Pavle Radenović je bio jedan od najpoznatijih i najvažnijih velmoža Bosanskog kraljevstva. Zajedno sa vojvodom Hrvojem Vukčićem i vojvodom Sandaljem Hranićem učestvovao je u svim bitnim događajima iz istorije Bosne krajem 14. i početkom 15. vijeka.
U to vrijeme u Evropi su se dešavala velika previranja, ponajprije na mađarskom tronu između Ladislava Anžujskog i Žigmunda Luksemburškog. Pored toga, 1415. godine dolazi do velike Lašvanske bitke u kojoj su osmanske snage na čijoj su se strani borili i bosanski velikaši, uključujući i kneza Pavla i kralja Ostoju, porazile mađarsku vojsku. Ova bitka je značila da Osmansko carstvo postepenu preuzima primat u Bosni od Ugarske.
Nakon bitke na Lašvi, Hrvoje je dobio što je želio, to jeste primat i osiguravanje teritorije, a Ostoja i Sandalj su ostali na svojim posjedima nakon što su platili danak osmanskom sultanu. Jedino je pozicija kneza Pavla ostala nesigurna.
Najbolji izvor za tadašnje prilike predstavlja pismo dubrovačkog poslanika Ivana Gundulića koji se u augustu 1415. godine nalazio u Sutjesci gdje je prisustvovao sastanku bosanskih velikaša, a o kome govori istoričar Emir O. Filipović:
“Ujutro 24. augusta, kako dalje pripovijeda dubrovački poslanik, kralj
Ostoja i njegov sin su otišli jašući a s njima i knez Pavle i njegov sin, u društvu
vojvode Sandalja, vojvode Vukmira, župana Dragiše Dinjičića, kneza Vuka Hra-
nića i vojvode Pavla Klešića. On sam je ostao u svojoj sobi, u franjevačkom samostanu, pišući neka pisma. Uskoro je po njega došao neki čovjek kneza Pavla s kojim je odmah na konju pošao prema skupini bosanskih velikaša pronašavši
ih negdje nasuprot Sutjeske. Na osnovu ovih podataka se može zaključiti da
se povorka kretala iz kraljevog dvora u Sutjesci, gdje se nalazio i franjevački
samostan, prema Bobovcu, putem uz rijeku Bukovicu, koji se nalazi preko kose Ježevice. Kada se pridružio velikašima, Gundulić je jahao
uz vojvodu Sandalja kojeg je u jednom trenutku pozvao vojvoda Vukmir riječima: “ili dođi meni, ili ću ja doći tebi”. Potom je Vukmir srdačno prišao Sandalju
i razgovarali su dugo vremena. Kada su došli do mjesta zvanog Parena poljana,
što bi danas odgovaralo širem lokalitetu Poljani, vojvoda Sandalj je izvukao
mač kao znak onima na desno od njega. Tada je kralj Ostoja odmah s nekim
plemićima svezao kneza Petra i odveo ga na Bobovac, dok je vojvoda Vukmir
krenuo direktno na kneza Pavla. Ivan Gundulić je sve to promatrao i isprva je
smatrao da se radilo samo o igri, jer među vlastelom do tada nije bilo nikakvih
zađevica, pa ih je molio da ne prolijevaju krv. Kada je knez Pavle počeo bježati, poslanik je mislio da će ga samo svezati, ali su ga stigli knez Vuk Hranić i
još jedan Sandaljev čovjek, te su mu odsjekli glavu ostavivši ga mrtvog. Mrtvo
tijelo kneza Pavla u Vrhbosnu je odnio krstjanin Vlatko Tumurlić koji je utočište prilikom ovih nemilih događaja potražio u Gundulićevom stanu kod franjevaca. Knez Petar, isticao je Gundulić, bio je svezan i odveden u Bobovac, gdje je trebao biti oslijepljen, iz čega će se teško spasiti. Kad je sve bilo gotovo, svi
ljudi su se vratili kućama. Ukupno su stradale četiri osobe. Vojvoda Vukmir bio
je ranjen iznad desne plećke, vjerovatno u borbi s knezom Pavlom. Zarobljeni
su i ljudi iz pratnje kneza Pavla. Vuk Hranić je svezao njegovog protovestijara
Braila Tezalovića, dok su Pribislava Muržića, imućnog trgovca iz Prače, zarobili
drugi.
Kad su se stvari smirile, Gundulić je odjahao kod Sandalja. Vojvoda ga
je pitao: “Jesi li očekivao da ćeš ovo vidjeti? Tako mi Božijom milošću činimo
pravdu kao i vaša gospoda dubrovačka, jer je u Dubrovniku kazna za izdaju
odsijecanje glave, pa tako i ja činim s drugim vjernim Bošnjanima”. Dalje mu je
Sandalj iznio mnoge stvari protiv oca i sina, tj. Pavla i Petra, koji su se ogriješili
o ugarskog kralja i kraljevstvo Bosne, te mu je poručio da je on brat i prijatelj
dubrovačke vlade.
U svemu ovome što se desilo Gundulić je prepoznao Sandaljevu krivicu.
Dubrovačkoj vladi je pisao da o zavjeri niko ništa nije znao osim Sandalja i
kralja Ostoje, da mu se čak i vojvoda Vukmir zakleo tog jutra da ranije uopšte
nije bilo riječi o Pavlovoj smrti, te da je za svoj udio u njoj trebao dobiti Pavlov
grad Olovo. Gundulić dalje piše da je kralj Ostoja u dobrom stanju, ali da je
razgovarao i s kraljicom te da se ona u ovoj situaciji pribojavala za svoj položaj
jer je bila u srodstvu s knezom Pavlom.”
[BOSANSKO KRALJEVSTVO
I OSMANSKO CARSTVO
(1386–1463)
Emir O. Filipović]
Tekst i AI ilustracija: M.Č, UG Pavlovac
