Lanac humanosti tokom još jedne nacionalne katastrofe ponovo je povezao stanovnike BiH, ali i regiona, koji su svoje različitosti ovih dana potisnuli u drugi plan, tamo gdje trebaju i ostati.
– Kad god nas pritisnu muke i iskušenja tada se zapravo vraćamo samima sebi i postajemo ono što oduvijek mi ovde jesmo – ljudi – kaže sociolog Vladimir Vasić za Avaz.
– Tužan sam i svim srcem saosjećam sa postradalim, a negdje u dubini se budi neki optimizam i ne smijem da izgovorim sada tu riječ – radost, koja svjedoči da ovi narodi sigurno više neće dizati ruke jedni na druge, već će pružati ruke jedni ka drugima. U tim pauzama od nesreća, koje su na našu žalost u BiH česte, mi se možda i svađamo, tužimo i grizemo, ali kad dođu tuga, smrt i nesreća ponizno spuštamo glave jedni ka drugima i pružamo izranjavane ruke u istinski prijateljski stisak – ističe Vasić.
– Nemoguće je opisati tu našu čudesnu realnost u Bosni i Hercegovini. To smo zapravo mi. Spremni na sve, ali uprkos svemu najspremniji da budemo ljudi. Učimo djecu da smo onakvi kakvi smo se pokazali 2014. i ove 2024. godine. Da smo ljudi koji danas srce i dušu, molitvu i uzdah šalju ka Jablanici, Konjicu, Kiseljaku, Kreševu i ljudima koji su za trenutak izgubili sve, a pronašli ono najvažnje u nama – ljudsko dostojanstvo. Učimo djecu da budu onakvi kakvi smo svi bili juče i danas – poručuje Vasić.
/Avaz/
