Sanela Kaikčija iz Olova je jedinsvena bibliotekarka u Bosni i Hercegovini. Ona već duže vrijeme u kostimu vile obilazi škole i vrtiće svog grada u namjeri da kod djece potakne ljubav za knjigama i čitanjam. I sjajno joj ide, jer iz dana u dan raste broj novih članova u Gradskoj biblioteci Olovo, gdje radi.
Na početku razgovora za BUKU kaže da je 15 godina nakon završenog fakulteta čekala posao, a sada radi ono što voli, puna je ideja i inovacija i ne misli stati.
“Od petog razreda osnovne škole znala sam da ću studirati književnost. Pisala sam pjesme i priče još tada. I završila sam književnost, u roku. Dugo godina sam čekala svoj posao. Konačno, evo, radim. Ne znam šta bih prije, vjerujte. Svaki dan smislim nešto novo. Cilj mi je prenijeti ljubav prema knjizi, drugima. Ako od najmlađih krenem onda ću ja imati s kim raditi u biblioteci”, priča Kaikčija za BUKU kako je došla na ideju da obuče kostim vile.
Smatra da je danas previše aplikacija koje ubijaju dječju maštu, dječju razdraganost, radoznalost, a onda se pojavi ona i sve to probudi. Djeca postavljaju pitanja, pitaju svoje tete i učitelje kad opet dolazi, zašto ne nosi na poslu u biblioteci svoj kostim i sl. Kako kaže, najviše je obraduju iskreni dječji crteži.
Prisjeća se dječaka Tarika koji je toliko zavolio vilu bibliotekarku da je poželio da se desi čudo i da se ona pojavi na njegovom rođendanu. Mama dječaka joj to ispričala, a Sanla je bila oduševljena: “To je za mene bilo ogromno. Znam da je dijete iskreno, zbog toga mi i jeste veliko. Dogovorile smo i ja sam odnijela tortu Tariku u učionicu u školu. Ma predivno je bilo iznenađenje, ali i sama činjenica da vas neko voli, da neko želi biti kao vi, da ste nečija inspiracija, pa kako onda da ja ne radim još više za njih. Jer i mene to ispunjava”, ističe Kaikčija i dodaje: “Mnogo je zaista tih divnih momenata. I drago mi je što sam osmislila nešto drugačije, jer čim vidim pozitivnu reakciju to je meni motivacija za još više i još bolje, još originalnije radim, a sve za jedan cilj – vratiti se knjizi, naučiti koristiti biblioteku jer tu se stiču vještine za doživotno učenje. Trudim se mnogo i kada bi jedno od tih omladinaca zavoljelo ovu ustanovu i knjige, meni je to uspjeh. To su moja jedina očekivanja. Koja, evo, slobodno govorim i ostvaruju moji dragi čitaoci”.
Podstaći nekoga na čitanje, pojašnjava, obuhvatnija je i mnogo šira aktivnost nego što se obično misli. Radi se o jednoj kompleksnoj pedagoško-psihološkoj aktivnosti koja od bibliotekara zahtijeva poznavanje niza opštih i specijalnih pedagoških, psiholoških, didaktičkih, metodičkih znanja i vještina i samo kreiranje odgovarajućeg bibliotečkog programa i radionica ozbiljna je i važna zadaća koja uključuje mnogo više komponenti. Ovakve aktivnosti, uvjerena je, trebaju biti sastavni dio ukupnog vaspitno-obrazovnog procesa koji ima svoj tok i ciljeve, a kao takvi ne bi smjeli biti kratkotrajni i prolazni. Iako se iz godine u godinu čita sve manje, Kaikčija vjeruje da za knjigu ima nade.
Na kraju razgovora, vila-bibliotekarka rekla je za BUKU koliki dio problema leži i u nama samima.
Naime, opštepoznato je da imamo običaj kritikovati kako nam je obrazovanje loše, kako su prosvjetni radnici loši, kako je kvalitet svega kod nas loš, dok se rijetki, poput nje, odluče pomjeriti i učiniti nešto sami za svoju zajednicu.
“Tačno je da smo kao narod najbrži kada treba širiti negativno i žaliti se na sve, uopšteno nezadovoljstvo je jedan od epiteta koji nas opisuje. Ja po prirodi nisam takva osoba pa nekako život i sve što mi se dešava gledam iz drugačije perspektive i u svemu nalazim nešto pozitivno. Da je teško i prilično loše stanje obrazovnog sistema, jeste. Ali ne mogu čekati kad će i hoće li neko nešto promijeniti, ja sam na neki svoj način krenula. Nije nimalo lako u današnjem vremenu, ali ja smjelo govorim da sam danas bolja nego juče, a ako želim da biblioteka i ljubav prema knjizi opstane, ja sutra moram biti bolja nego što sam danas.”
/Izvor: 6yka.com/