Blagodatni oganj koji se svake godine na Veliku subotu u Jerusalimu pali, kao čudo Božje, u Crkvi Hristovog Groba, sišao je prije nekoliko minuta.
Svake godina na Veliku subotu, upravo na onaj dan između golgotskog Raspeća na Veliki petak i Vaskrsa Sina Božjeg u nedjelju, u Jerusalimu na zemlju sa neba silazi Blagodatni oganj. To je dan koji je tijelo Gospoda, koliko možemo znati, provelo upravo tu, u Grobu, u Kuvukliji. Dan koji je svijet proveo “bez Boga”, žrtveno postradalog na Krstu za razrješenje grijehova svijeta.
Grob Gospodnji je mjesto u pećini gdje je ležalo tijelo Hristovo po pogrebu. Sada je to Kuvuklija, kapela Groba Hristovog unutar Vaskresenjskog hrama u Jerusalimu. Svake godine, u subotu pred pravoslavni Vaskrs kada služi pravoslavni prvojerarh, u Kuvukliji, na Grobu Gospodnjem, dešava se jedno od najvećih čuda koje se ponavlja od davnina. Sa neba silazi Blagodatni oganj koji čudesno pali svijeće pravoslavnom patrijarhu, a potom i ostalim vjernicima.
Na Veliku subotu hodočasnici, ljudi različitih nacionalnosti i predstavnici različitih crkava, dolaze u Hram groba Gospodnjeg i čekaju osobiti Božiji blagoslov, silazak Blagodatnog ognja. Još sa večeri u petak u hramu su pogašena sva kandila, vrata Kuvuklije zapečaćena su. Oko dva časa poslije podne litija koju predvodi jerusalimski patrijarh pristiže ka Kuvukliji. Patrijarh se razodjeva, ostaje samo u stiharu, i s trideset tri svijeće u rukama, po broju Spasiteljevih godina proživljenih na zemlji, ulazi ka Grobu.
Ljudi s usrdnom molitvom iščekuju čudo. I najednom: svjetlost obasjava Kuvukliju. Patrijarh izlazi sa upaljenim svijećama. Svako teži da o plamen tih svijeća zapali svoju. Za nekoliko minuta čitav hram se ispunjava bijelo-plavičastim sjajem. Ljudi kao da se kupaju u neopalimom ognju, koji nikoga ne peče. Svi se raduju sišavšoj blagodati, osjećaju nevidljivo prisustvo Isusa Hrista.
/Srbijadanas/
