Ćosić: Istočno Sarajevo su gradili svi koji su ga vodili i njegovi stanovnici

Gradonačelnik Istočnog Sarajeva Ljubiša Ćosić izdao je saopštenje u kojem se dotakao brojnih tema. Saopštenje prenosimo u cjelosti:

Sada kada su se izborne strasti stišale, možda je i pravo vrijeme da se neke stvari kažu, a da ne budu predstavljene u funkciji predizborne kampanje.

Prije svega, želim da zahvalim svim sugrađanima na ogromnom povjerenju koje su mi dali na proteklim izborima. Prema danas utvrđenim rezultatima, osvojio sam 24.327 ili 67,12 odsto glasova, što je za oko 4.500 glasova više nego na prošlim lokalnim izborima.

Za to mora postojati neki razlog, nešto sam valjda i dobro učinio, ali izborni rezultati nisu tema o kojoj sada želim da pišem, nego jedan apsolutno destruktivan trend koji je ušao u naše društvo, a to je da svako smatra da ima pravo da negativno i ružno govori o svakome i svemu, posebno o onome o čemu ništa ne zna.
Već duže vremena u prilici smo da čitamo i slušamo pametovanja brojnih ljudi koji nemaju bilo kakve veze sa Istočnim Sarajevom, niti išta znaju o našem gradu, a smatraju da imaju pravo da nam govore kako da radimo i živimo, kao i pojedinih naših sugrađana koji su kivni na sve i svakoga zato što ne mogu da realizuju svoje političke ambicije, iz prostog razloga jer ih ljudi ne žele na odgovornim pozicijama.

Ne želim i nije toliko bitno pisati o njima, koliko je bitno predstaviti stvari kakvim jesu zbog svih naših sugrađana i ljudi kojima je Istočno Sarajevo u srcu. LJudi koji žele ovome gradu dobro i, što je još bitnije, daju svoj doprinos tome, koliko god da je.

Prije svega, želim da istaknem da su Istočno Sarajevo od njegovog nastanka gradili svi koji su ga vodili, kao i svi njegovi stanovnici, sa manjim ili većim intenzitetom ili uspjehom. Sve i jedan čovjek koji je ovdje stvorio dom doprinio je ovom gradu, a mi koji smo bili ili i dalje jesmo na javnim funkcijama dali smo doprinos kao ljudi koji su u nekom trenutku upravljali procesima. Kao što se to često voli reći, niko od nas nije davao svoj novac za javne objekte ili neke druge stvari koje su izgrađene u gradu, ali je itekako učestvovao u njihovom osmišljavanju i kreiranju, počev od prvobitnog planiranja kroz regulacione planova kada je riječ o infrastrukturi ili neke druge planove kada je riječ o podršci određenim ciljnim grupama u društvu.

Takođe, ljudi koji ne razumiju naš grad i ono što ovdje radimo moraju konačno shvatiti da Istočno Sarajevo ne čine samo dvije opštine koje su urbano jezgro – Istočno Novo Sarajevo i Istočna Ilidža, nego i još četiri za nas veoma bitne opštine – Istočni Stari Grad, Pale, Sokolac i Trnovo. Ovih šest gradskih opština se prostire na površini od 1.425 kilometara kvadratnih i samo integralno posmatrajući grad i djelujući jedinstveno možemo uspjeti. Istočno Sarajevo čini svaki čovjek koji u njemu živi, ljudi koji su prije Odbrambeno-otadžbinskog rata živjeli na ovoj teritoriji, desetine hiljada Srba koji su se nakon egzodusa iz Sarajeva ovdje nastanili, kao i svi drugi koji su ovdje odlučili da rade i žive.

Mnogi danas neće ni da se sjete projekata P1 i P2, kroz koje je začeta klica izgradnje tadašnjeg Srpskog Sarajeva i kroz koje su nastala mnoga naselja na području svih naših gradskih opština. Nakon toga je došlo vrijeme urbanizacije, koja jeste najvidljivija u Istočnom Novom Sarajevu i Istočnoj Ilidži upravo zbog toga što je to fizički bilo najlakše ostvariti, jer su one najvećim dijelom nastale na području bivših kasarni JNA, te području predratnih sarajevskih opština Novi Grad i Ilidža. Ta urbanizacija je počela još davne 2000. godine u vrijeme kada su vlast činili neki drugi ljudi, koji nisu predstavljali partiju koju danas ja predstavljam, da bismo od 2006, odnosno 2008. i 2012. godine godine još snažnije ušli u taj proces zahvaljujući svima nama, ali i podršci sa strane, prije svega Vlade Republike Srpske i Vlade Republike Srbije.

Kao rezultat svega toga danas imamo situaciju da oni koji vole da šetaju mogu to učiniti Parkom „Gavrilo Princip“, pa preći do Trga Republike Srbije, proći pored Narodnog pozorišta, studentskih domova, zgrade našeg Rektorata i Muzičke akademije, pa preko Memorijalnog kompleksa posvećenog stradalim srpskim civilima u 20. vijeku doći do Dečanske ulice i njom se onda spustiti do Parka velikana i prošetati do jezera. Još kada uradimo pasarelu koja će spojiti ove dvije opštine, svi ćemo moći da uživamo u još dužoj šetnji od crkve na Veljinama šetalištem „Dr Miodrag Lazić“ do budućeg sabornog hrama i dalje do crkve na Vranješu i prelijepog pogleda na taj dio grada. Ako odluče da se provozaju, bez problema mogu otići do izletišta na Tvrdimićima pa produžiti dalje do Jahorine, spustiti se u Pale i prošetati paljanskom promenadom do Hrama Sabora Svetog arhangela Gavrila. I tako bih mogao, manje ili više, da nabrajam za svaku našu opštinu, jer nema gradske opštine u kojoj nismo nešto, a često i mnogo, radili i uradili.

To je urađeno za izuzetno kratak period u životu jednog grada, a to je 31 godina od stvaranja Srpskog Sarajeva, odnosno 28 godina od kako postojimo na lokalitetu ovih šest opština. Sada će oni koji kritikuju sve u ovom gradu reći da ništa to nije bitno jer smo „istjerali“ privredu i da smo mi krivi što nema fabrika koje su postojale prije rata. Pametnom ne treba objašnjavati šta je rat napravio ovoj napaćenoj zemlji, kakve su se sve promjene društvenog uređenja nakog toga desile i to ne samo kod nas i kakve su bile šanse da se zadrži ono što smo imali. Nikakve. S druge strane, ako ćemo da pričamo o odgovornosti lokalne politike za te procese, moram ih podsjetiti da je „Lasta“ otišla u stečaj davno prije nego što je današnja politička garnitura došla na vlast, da je i „TAT“ mnogo ranije privatizovan i doveden do stečaja, kao što je i „MOFAS“ de fakto davno prestao da postoji zbog ogromnih dugovanja, koja smo mi uspjeli da izmirimo prema radnicima, iako, nažalost, nismo uspjeli da pokrenemo proces proizvodnje.

Ozbiljne su to stvari da bi im se neozbiljno pristupalo, a kao primjer takvog neozbiljnog i po sve lošeg pristupa moram da spomenem i ono što je nedavno o Istočnom Sarajevu na svom blogu objavio narodni poslanik Nebojša Vukanović, a što su pisale njegove kolege iz političkog pokreta pod tragikomičnim nazivom Za pravdu i red, jer svojim djelovanjem ne doprinose pravdi, a unose samo nered.

Naime, Srbi Sarajeva su došli u današnje Istočno Sarajevo jer su bili primorani da napuste grad koji su vjekovima stvarali i gradili. Srbi Sarajeva su željeli grad Srpsko Sarajevo, u kojem će dominantno živjeti Srbi. I to je činjenica koju smijem da kažem i zbog koje se neću nikome pravdati. Kao što je činjenica da u većini gradova u Federaciji BiH dominantno žive Bošnjaci i da žele, kao i da sve čine, da to tako ostane.

Vrijeme u kojem sada živimo dovodi do toga da, iz različitih razloga, u Istočno Sarajevo doseljavaju ljudi koji nisu Srbi. Tim ljudima to niko ne brani i neće im braniti dok god poštuju zakone Republike Srpske i, što je veoma bitno, osjećanja većinskog stanovništva Istočnog Sarajeva. Oni se ovdje mnogo bolje i slobodnije osjećaju nego što se osjeća ono malo Srba što je preostalo u Sarajevu, kao i u cijeloj Federaciji BiH. To govori o tome kakav je ko i tragično je da neko poput Vukanovića, ko nema predstavu šta je to Istočno Sarajevo i kako se ono gradilo još od samog nastanka tadašnjeg Srpskog Sarajeva, priča o našem gradu i to na primjeru dvije od šest opština. Još tragičnije je što Vukanović jedan dan navodno brani srpstvo u Istočnom Sarajevu, a onda nakon dva dana se posipa pepelom po glavi, izvinjava po medijima u FBiH i napada nas Srbe koji predstavljamo ovaj grad, želeći da se opravda sarajevskoj političkoj čaršiji i svojim mentorima.

Na njegovu žalost, ali na sreću svih nas koji živimo ovdje, on i slični njemu nikada neće imati priliku da budu bilo kakav značajan faktor u Istočnom Sarajevu. A pošto je već istoričar, mogao bi malo da istraži istoriju ovog grada, pa onda možda nešto i shvati.

U međuvremenu, mogu mu poručiti da će vrlo brzo imati priliku da na sudu dokaže svoje tvrdnje o tome šta ja prodajem, kome prodajem i od koga za to uzimam novac, jer mi je kao čovjeku odavno preko glave toga da mi se pripisuje sve loše što nekom padne na pamet. Kao gradonačelnik, mogu da istrpim svašta, ali kao čovjek zaista više ne želim, jer nisam ni kriminalac, ni narko diler, ni „komšo“, niti ću više dozvoljavati da me bilo ko naziva onako kako mu taj dan dođe.

I na kraju želim da kažem da mi je zaista najiskrenije žao što postajemo društvo u kojem svako ima priliku da o nekome priča šta želi, bez ikakve odgovornosti za izgovoreno. Svako danas sebi daje za pravo da sudi ko je lopov, a ko nije, ko je čestit, a ko nemoralan, ko je nehuman, a ko humanitarac… Kao da više niko nikoga ne cijeni po djelima nego po svojoj gotovo uvijek negativnoj percepciji koju, iako često pogrešna, bez ikakve zadrške iznosimo u javni prostor, po društvenim mrežama. Čini mi se da nam kao društvu više ništa nije bitno, da više nismo ni spremni ni sposobni da na nešto gledamo pozitivno, da se više niko ne raduje opštem dobru, nečemu lijepom što se uradi, izgradi, a da smo uvijek spremni da sve napadamo, bez milosti.