Srpska pravoslavna crkva obolježava danas veliki praznik – Svetu velikomučenicu Marinu, u narodu poznatu kao Ognjenu Mariju. Kao i praznici svetiteljki koji za njom slijede, Blaga Marija i Trnova Petka, ni Ognjena Marija u crkvenom kalendaru nema crveno slovo, ali se obilježava kao krsna slava u Srba.
Ovaj praznik svrstava se u veoma poštovane praznike u narodu, posebno među ženama, tako da se na današnji dan ništa ne radi, niti u polju niti se nešto drugo uzima u ruku da se radi.
U narodnom predanju čuvaju se primjeri o vatri ili gromovima koji su u vrele praznične dane spalili žito, sijeno i domove ljudi koji su se ogriješili radeći na praznik Ognjene Marije.
Ognjena Marija, sveta mučenica Marina, bila je rodom iz Antihije. Krstila se u 12. godini i zbog vjere u Isusa Hrista stradala je u vrijeme cara Dioklecijana. Prema narodnom vjerovanju, Sveta Marina pali i kažnjava ognjem i kao Sveti Ilija koji kažnjava gromom ona spada u “ognjevite” svece. Običaj je da se na ovaj praznik, kada zbog velike vrućine “gori nebo i zemlja”, ne rade nikakvi poslovi.
U narodnom predanju čuvaju se primjeri mnogih nesrećnih slučajeva koji su se dogodili na današnji dan, kada su se neoprezni plivači udavili u rekama i jezerima. Zato se vjeruje da na Ognjenu Mariju takođe treba izbjegavati kupanje u “velikim vodama”.
Dio moštiju svete Marine, jedna ruka svetice čuva se u svetogorskom manastiru Vatoped. Ostatak moštiju nalazi se u manastiru iznad Ohridskog jezera. Njene čudotvorne i svete mošti posjećuju i pravoslavni i muslimani.
Prema predanju, nakon što je primila hršćanstvo krštenjem, sveta mučenica Marina zavjetovala se da se nikada neće udati, ali i da će svojom dušom postradati za Isusa Hrista i krstiti se u krvi mučeništva. Zbog ove odluke, njen otac ju je omrznuo i nije je smatrao svojom kćerkom.
Svetiteljka se i u istočnom i u zapadnom slikarstvu predstavlja sa krstom i palmom, simbolom mučeništva u rukama, sa zmajem pod nogama i često sa kućama u plamenu u njenoj pozadini.
Hrišćansko predanje kaže i da je jedan od carskih namjesnika želio da oženi svetu Marinu nakon saznanja da je hrišćanska. Kada je to odbila, od nje je zahtijevao da se pokloni i idealima carstva. Odbijanjem da se pokori idolima, pod izgovorom da se neće pokloniti i prinijeti žrtvu mrtvim idolima, sveta Marina pretrpjela je užasna mučenja, pa je krvava završila u tamnici.
U tamnici se Marina molila Bogu, pa joj se, prema predanjima, poslije jedne molitve javio najprije đavo u vidu strašne zmije, koja joj se obmotala oko glave. Kada se ona prekrstila, zmija je raspukla i iščezla.
Tada ju je osvijetlila nebeska svjetlost, u njoj su iščezli zidovi i ukazao joj se krst sa golubicom na vrhu krsta. Golubica joj se obratila i molitvom iscjelila sve rane. Nakon tri dana ona je pogubljena mačem, a ostala je upamćena kao mučenica koja je dala život u borbi za hrišćansku veru i blagoslov dobijen krštenjem.
U svetim knjigama zabilježene su njene posljednje reči: “Ne gajite uzaludne nade, namjesniče, niti me plašite mukama, jer ja se muka ne bojim. Ništa me ne može odvojiti od Hrista! Ne bojim se nevolja, ni gladi, ni vatre niti mača. Ne mislite da ćete me pridobiti pohvalama, niti zlatom ili kakvim drugim bogatstvom. Sve su to stvari kvarljive i prolazne, za mene bezvrijedne.”