Predsjednik Crne Gore Milo Đukanović kazao je da je priča da je predsjednik Srbije Aleksandat Vučić “pritisnut” da prizna nezavisnost Kosova “spin beogradskih medija radi sticanja političkih poena na domaćem terenu”
“To je preuveličana priča. Oni se tobože bore da vrate Kosovo. A ne bi veće kazne za Srbiju bilo nego da im ga neko vrati. Oni bi Kosovo, ali bez Albanaca. Kao što bi Crnu Goru, ali bez Crnogoraca. Očigledno je da bi za Beograd Crna Gora bila jedina prava kompenzacija za Kosovo. Vučić često kritikuje bivšu vlast u Srbiji kako su “pustili Crnu Goru da ode” 2006. godine. Kao da je bila dio Srbije. Sjetite se što Darko Hudelist piše o Vučiću i njegovoj patnji dan nakon crnogorskog referenduma, u kakvom ga je stanju zatekao u njegovoj kući. “Bio je to događaj s kojim se deklarisani srpski nacionalist Vučić nikako nije mogao pomiriti”, rekao je Đukanović u intervjuu za Jutarnji list.
Kazao je i da su realna opcija novi izbori u Crnoj Gori.
“Crna Gora mora u najskorije vrijeme dobiti nacionalno odgovornu vladu. Koja će je stranka i koji ljudi činiti, odlučiće građani na izborima. Koliko god ovo jednogodišnje iskustvo mučno izgledalo, na neki je način i korisno. Ljudi u Crnoj Gori sada imaju jasniju predstavu što je ponuda na političkoj sceni naše države. Pa i kad su s pravom ljuti na prethodnu vlast, sad će realnije procijeniti kapacitete alternative. I, vjerujem, zauvijek odbaciti patološku mržnju kao pokretač promjena. Mržnja i kompleksi ne vode nigdje. Iz toga se ne rađa ništa dobro ni za državu, ni za građane. Birači će kazniti politički sulude ideje relativizovanja crnogorskog antifašizma kao najmarkantnije karike crnogorske hiljadugodišnje istorije. Kao i služenje tuđim umjesto svojim nacionalnim interesima”, rekao je Đukanović.
Na pitanje je li “helikoptersko” ustoličenje mitropolita Joanikija na Cetinju zapravo, kako neki misle, početak konačnog “obračuna” onih snaga koje žele detronizirati Crnu Goru i uključiti je u tzv. “srpski svet” i onih koji žele da očuvaju njenu državnost i nacionalni identitet, Đukanović je odgovorio:
“Ustoličenje Joanikija, mitropolita desantno-helikopterskog Crkve Srbije, jedna je u višegodišnjem nizu epizoda obnovljene ofanzive velikosrpskog nacionalizma na Crnu Goru. A sve u skladu sa neugaslom strategijom Garašaninovih Načertanija još od sredine 19. vijeka. Iako je i ova faza anticrnogorske agresije zasnovana na istim, lažnim premisama negiranja crnogorskog nacionalnog, kulturnog i vjerskog identiteta, time logično i potrebe za nezavisnom Crnom Gorom, prioritetna meta je zapravo građanski i sekularni karakter naše države i njena evropska i evroatlantska orijentacija. Nasilnički velikosrpski nacionalizam, situiran u samom sjedištu državne politike Srbije, drsko pokušava nametnuti sliku o Crnoj Gori kao drugoj srpskoj državi, koja je greškom i nepažnjom ranijeg beogradskog državnog vrha ostvarila nezavisnost. I sada se ta “greška” pokušava ispraviti militantno-političkim djelovanjem preostale prekogranične infrastrukture velike Srbije – Crkve Srbije, kvazivjerske zajednice odgovorne za većinu zločina koje je taj nacionalistički projekt počinio od 90-ih godina do danas. Početni uspjesi dali su krila toj retrogradnoj klerofašističkoj menažeriji: političke litije su se uz gromoglasnu podršku službenog Beograda uspjele predstaviti kao odbrana ugroženih svetinja i vjerskih prava; teokratska vlada Crne Gore, anticrnogorska i kvislinška, u službi je posrbljivanja svoje države koju osvajanjem Cetinja žele i simbolično baciti na koljena i poniziti, da je kao pokrajinu pripreme za život u projektovanom “srpskom svetu”, što je eufemizam za Veliku Srbiju. Ispostaviće se, vjerujem, da je to početak kraja te prljave prevare koja je lažnim prenemaganjem o navodno ugroženim pravima Srba u regionu, baš kao i ranih 90-ih godina, uspjela paralizovati pažnju evropske, zapadne politike, budući da se istovremeno sprovodi platforma hibridnog rata Rusije protiv Evrope i NATO-a na Zapadnom Balkanu”.
Jesu li događanja na Cetinju pokazala da Crna Gora hoda po rubu mogućih sukoba, pa čak i građanskog rata kako neki misle, a svojevremeno ste i vi kazali da će Crnogorci, ako zatreba, ići i “u šumu”?
“Bojim se da ste u pravu. Nije mali broj onih koji bi željeli gurnuti Crnu Goru u građanske sukobe. Ali, mi smo sačuvali mir i učvrstili multietnički sklad i u mnogo izazovnijim vremenima: u vrijeme krvavog raspada Jugoslavije, u NATO-ovoj kampanji na SRJ 1999., u pripremi i održavanju referenduma 2006., u pokušaju državnog udara 2016. Uspjećemo i ovaj put. Ja sam svojevremeno figurativno rekao da ćemo braniti Crnu Goru ako treba i odlaskom u šumu. Poslije najnovijih cetinjskih događaja još čvršće stojim iza tih riječi”.
Je li ovo što se dogodilo na Cetinju Pirova pobjeda prosrpskih snaga, kako neki kažu, ili potvrda njihove snage i moći?
“Vladinu akciju na Cetinju nazvao sam Pirovom pobjedom već u prvom reagovanju poslije sramnog napada i hemijskog rata, dosad neviđenog na ovim prostorima, protiv golorukih građana okupljenih na mirnim cetinjskim protestima. Nesretna vlada, zapravo obična igračka u rukama beogradskih državnih, crkvenih i paradržavnih struktura, kao što su opet oni to isto u rukama Moskve, bila je spremna proliti krv taj dan na Cetinju samo da bi za to optužili crnogorske patriote, i u krajnjem mene, za njihova nepočinstva. Cetinjska događanja proteklih dana pokazala su svu slabost, diletantizam i osionost aktualne vlasti. Siguran sam da je to početak njihova strmoglavog pada”.
Zašto mislite da su crnogorska vlada i SPC insistirali da se, uprkos napetostima pa i mogućoj eskalaciji sukoba, ustoličenje obavi baš na Cetinju?
“Linija zapovijedanja ofanzive na Cetinje i Crnu Goru je, makar danas, valjda očigledna. Vlada Crne Gore je servis Crkve Srbije, koja je instrument realizacije projekta Velike Srbije, što je službena državna politika Beograda. A Srbija je političko-sigurnosna i informativna baza za realizaciju ruskih geopolitičkih interesa na Balkanu. Dobro je da im pamet nije vrlina, pa nijesu izdržali da se ne pohvale svojom ulogom u toj dozlaboga glupoj operaciji na Cetinju. Kao da smo ih mi učili kako da se ugruvaju. Uostalom, vidjeli ste to utrkivanje u samoreklamiranju predsjednika Vučića i portparolke ruskog MVP-a Zaharove. Zašto su to činili? Uvijek iz istog razloga: da Crnu Goru po bilo koju cijenu, uključujući i rat, stave pod svoju kontrolu. Srbija zato što misli da je vrijeme za novi pokušaj prekrajanja granica na Balkanu, a Rusija da bi poslala poruku NATO-u, EU i državama u regionu. Vjerovali su da će to završiti nakon prošlogodišnjih izbora i instaliranja njihove vlade u našoj državi. Nijesu uspjeli, usprkos ogromnom naporu. Sjetite se samo političko-medijske ludorije – bitke za Nikšić, ozvaničene u režimskim medijima Beograda, i to povodom lokalnih izbora u tom gradu. Neće uspjeti ni sada. Naprotiv, presudili su kleronacionalističkoj srpskoj mitropoliji na Cetinju. Duhoviti Cetinjani su odmah za Joanikija rekli da je on, iako kao izdajnik drugi u našoj istoriji s tim imenom, prvi “dostavljeni” mitropolit. A vlada je tu samo bila u ulozi uslužne kompanije Glovo. Nije samo dostavljeni, nego i krvavi mitropolit. U toj nečasnoj raboti je i Porfirije, prvi čovjek Crkve Srbije, obilježen tim žigom, što nikad neće moći sprati, dok se ne izvini Crnoj Gori i Crnogorcima.
Koliko je u ovom trenutku ugrožena egzistencija crnogorske države i nacije kojoj se osporava zasebni etnički i crkveni identitet te koji su razlozi toga?
“Ozbiljno su napadnuti građanski i sekularni karakter države Crne Gore i njena evropska perspektiva, a time i sam opstanak države. Jer, Crna Gora ne može opstati osim kao građanska država. Očekivano, najprije se problematizovali crnogorski nacionalni identitet. Jer, ako nema Crnogoraca, nema ni potrebe za nezavisnom Crnom Gorom. A, kao što znate, po toj bezumnoj teoriji muslimani su izmišljeni narod. A Albanci će se valjda već nekako snaći u preraspodjelama među uvećanim, etnički i vjerski homogenim državama. Razlog je jednostavan: bez Crne Gore u “srpskom svetu” projekt Velike Srbije zauvijek je mrtav. Postaraćemo se da tako i bude”.
Često se spominje da iza ovakve politike destabilizacije Crne Gore stoji Rusija, odnosno da se sve događa u četvorouglu SPC-Vučić-Kremlj-crnogorska vlada. Što mislite o tome?
“Već sam kazao. Ovo nije crkveno nego državno političko pitanje. Zato Crkva Srbije nije subjekt nego instrument. A vlada Crne Gore nije državni organ nego administracija jedne kvazivjerske zajednice. Zato je ovo srpsko-ruski projekat Mi upravo proživljavamo najagresivniji napad velikosrpskog nacionalizma na crnogorsku državu i crnogorski identitet u našoj novijoj istorji. Ovako nije bilo ni u vrijeme Miloševića. Tada smo imali značajnu podršku demokratske opozicije u Srbiji za naš demokratski projekat. A danas su jednoglasno protiv Crne Gore i vlast i opozicija u Beogradu, njihovi mediji, kulturni, naučni i poslovni krugovi. Svi, osim časnih pojedinaca koji hrabro ukazuju na pogubnost službene politike Srbije po srpsko društvo, ali i po region u cjelini. Takvom politikom Srbija je produbila neprijateljstvo s Hrvatima, Bošnjacima, Albancima. Na red su došli Crnogorci”.
Prokremljski mediji su usoredili protest na Cetinju sa ukrajinskim Majdanom i čak su govorili o “puču”.
“Siguran sam da oni najbolje znaju gdje su i u što sve prsti Moskve upleteni”.
Naravno, tu je i pitanje uloge i ponašanja SPC-a, pogotovo Crnogorsko-primorske mitropolije u politici “srpskog sveta”, je li SPC instrument ili pokretač te politike? Mnogi u Podgorici tvrde da je SPC ideološko-politički mentor sadašnje crnogorske vlade i premijera Zdravka Krivokapića.
“Već sam kazao dosta toga o ulozi Crkve Srbije. A i to o vladi i premijeru Krivokapiću i vrapci na grani znaju. On se, nažalost, i ne ponaša kao premijer. Najtačnije je reći da on ništa drugo i ne radi nego služi, kadi i prekađuje s popovima kad mu oni to dopuste.
Posebno me zanima jeste li se ovih dana čuli s Aleksandrom Vučićem i kakvo je vaše mišljenje o njegovu ponašanju, s obzirom na to da se govori kako vi imate dobre lične odnose.
“Ne, zašto bih se čuo s njim. Imali smo u jednom periodu konstruktivne odnose, i to je bilo u interesu i Srbije i Crne Gore. Naravno, ne uzimam za ozbiljno njegove neiskrene poruke da priznaje nezavisnost Crne Gore i da želi bratske i prijateljske odnose, dok njegovi ministri otvoreno govore zašto je “srpski svet” tj. Velika Srbija nužnost srpskog naroda u regionu čiji je samozvani zaštitnik država Srbija. O ozbiljnosti Vučićevih izjava najbolje svjedoči tvrdnja da je Crna Gora pokoravala Srbiju posljednjih 30 godina i kako u tome neće uspjeti. To je isto kao da je Hitler 1939. izjavio da neće dopustiti da Čehoslovačka pokori Njemačku. A tek tvrdnja da skriveno želimo da obnovimo CPC. Pa, zar je moglo otvorenije i direktnije nego što smo to najavili. I, naravno, obnovićemo je kao svoje istorjisko neupitno pravo. Na mnogo civilizovaiji način nego što nam je ukinuta od strane Beograda, kad i nezavisna Crna Gora na kraju druge decenije prošlog vijeka. Ni to što Vučić priča o čišćenju Beograda od Crnogoraca nije ništa novo u istoriji naših odnosa. Krajem 19. vijeka, u vrijeme vlade Vladana Đorđevića, Crnogorcima i Ciganima bio je zabranjen ulazak u Srbiju”.
Znači li sve ovo da se Vučić “vratio” na memorandumsku politiku Slobodana Miloševića preko koje želi “anektirati” Crnu Goru, koliko je to opasno za cijeli našu region i o kojim se geostrateškim igrama tu radi?
“Da, s tim što on smatra da je nadmašio Miloševića i da je u stanju ostvariti sve ono što Miloševiću nije pošlo za rukom. Zato smatram da su mir i stabilnost regiona u opasnosti, kao i 90-ih. Jer je na djelu ista ideja. I isti stupidno lažni alibi – zaštita ugroženih prava Srba u regionu. Mislim da je krajnje vrijeme za buđenje svih zdravih snaga u regionu, ali i međunarodne zajednice, EU i Amerike prije svih. Dok ne bude kasno”.
Neki crnogorski analitičari kažu da ste vi lična “meta” novih vlasti u Crnoj Gori, pa se spominjali i vaše moguće hapšenje.
“Pa to je više nego jasno, ne morate biti analitičar da biste to vidjeli. Vlada “hirotonisana” u ostroškom manastiru nema drugu politiku do opsjednutosti negiranjem i razgradnjom svega što je Crna Gora postigla prethodnih decenija. Pod plaštom gromoglasne borbe protiv kriminala i korupcije, u kojoj prema vlastitom javnom priznanju naloge za hapšenje pišu predsjednik i potpredsjednik vlade, a ne tužitelji, oni zapravo pokušavaju razbiti i dokrajčiti sva ekonomska, kulturna i institucionalna uporišta crnogorske suverenosti. Jer, to je njihova misija. Logično, sve to je praćeno iskompleksiranim revanšizmom prema svim ljudima, kako u administraciji tako i prema biznismenima i stranim investitorima koji su doprinosili značajnim uspjesima Crne Gore u periodu nakon 1996. godine.
Vučić je pritisnut da prizna nezavisnost Kosova pa mislite li možda da Crna Gora može biti “kompenzacija” Srbiji za Kosovo?
“Ne bih baš rekao da je pritisnut. Od koga? Ta je priča i spin beogradskih medija radi sticanja političkih poena na domaćem terenu kako bi Vučić pokazao koliko se on snažno opire jakim međunarodnim centrima. To je preuveličana priča. Oni se tobože bore da vrate Kosovo. A ne bi veće kazne za Srbiju bilo nego da im ga neko vrati. Oni bi Kosovo, ali bez Albanaca. Kao što bi Crnu Goru, ali bez Crnogoraca. Očigledno je da bi za Beograd Crna Gora bila jedina prava kompenzacija za Kosovo. Vučić često kritikuje bivšu vlast u Srbiji kako su “pustili Crnu Goru da ode” 2006. godine. Kao da je bila dio Srbije. Sjetite se što Darko Hudelist piše o Vučiću i njegovoj patnji dan nakon crnogorskog referenduma, u kakvom ga je stanju zatekao u njegovoj kući. “Bio je to događaj s kojim se deklarisani srpski nacionalist Vučić nikako nije mogao pomiriti”, zaključuje on.
Spominjao sam mlaku reakciju Brisela, pa i NATO-a, na zbivanja u Crnoj Gori. Zašto mislite da je ona takva te kako ste zadovoljni reakcijom susjednih zemalja, posebno Hrvatske koja je takođe, čini mi se, do sada bila suzdržana u svojim reakcijama?
“To samo pokazuje u kakvom se stanju Evropa i svijet nalaze. I Zapadni Balkan je izvan njihove pažnje, a ne samo Crna Gora. Imaju mnogo svojih prečih problema. Rekao bih da je u međunarodnoj zajednici stanje mnogo gore nego 90-ih. Što se Hrvatske tiče, za nas je ohrabrujući proaktivan odnos predsjednika, drugih zvaničnika i mnogih istaknutih ličnosti političkog i javnog života Hrvatske, što će, nadamo se, uticati da međunarodni partneri posvete ozbiljniju pažnju refleksijama situacije u Crnoj Gori na regiju i Evropu. U najskorije vrijeme biću u uzvratnoj posjeti Hrvatskoj, što će biti prilika za razmjenu mišljenja s državnim vrhom u Zagrebu o svim značajnim temama, uključujući i ovu”.
U Crnoj Gori je napeto pa se govori da bi se to moglo preliti i na druge zemlje u regionu, u prvom redu na BiH koja je takođe dio planova “srpskog sveta”. Je li moguće da se ponovi, makar u nekom dijelu, već viđeni scenariji iz 90-ih?
“Nije samo moguće, nego je realno. Pa, kako je sve krenulo 90-ih? Zar BiH nije bila podijeljena i planirana za likvidaciju na salveti iz Karađorđeva? Kako bi se mogao ostvariti bilo koji velikodržavni projekt u našem regionu, a da BiH preživi? I kako bi se to moglo dogoditi bez rata i prolivanja krvi?
Jesu li mogući novi izbori u Crnoj Gori?
“Da, to je sasvim realna opcija. Crna Gora mora u najskorije vrijeme dobiti nacionalno odgovornu vladu. Koja će je stranka i koji ljudi činiti, odlučiće građani na izborima. Koliko god ovo jednogodišnje iskustvo mučno izgledalo, na neki je način i korisno. Ljudi u Crnoj Gori sada imaju jasniju predstavu što je ponuda na političkoj sceni naše države. Pa i kad su s pravom ljuti na prethodnu vlast, sad će realnije procijeniti kapacitete alternative. I, vjerujem, zauvijek odbaciti patološku mržnju kao pokretač promjena. Mržnja i kompleksi ne vode nigdje. Iz toga se ne rađa ništa dobro ni za državu, ni za građane. Birači će kazniti politički sulude ideje relativiziranja crnogorskog antifašizma kao najmarkantnije karike crnogorske hiljadugodišnje istorije. Kao i služenje tuđim umjesto svojim nacionalnim interesima”.
Što se može dalje očekivati, jer očito je da niti jedna od strana ne misli popustiti, i do kojih granica ili reperkusija to može ići? Do kuda je, prema vašem mišljenju, spreman ići Vučić i oni koji ga podržavaju ili podstiču, pogotovo ako osjeti da ne može da ostvari svoje planove, odnosno je li Vučić spreman na destabilizaciju cijelog regiona?
“Jest ako mu to Evropa i Amerika dopuste. Ako i dalje brojni lobisti, koje plaća, budu uticali koliko i do sada na politiku najvažnijih zapadnih centara”.
/VIJESTI.CG/
