Praznik Svetog Georgija, jednog od devet velikomučenika i prvih stradalnika za hrišćansku vjeru, obilježava se u svim hramovima Srpske pravoslavne crkve i jedna je od najčešćih slava pravoslavnih Srba.

Slavni svetitelj rodio se u kući bogatih roditelja u Kapadokiji. Kad mu je otac postradao kao hrišćanin, majka se preselila u Palestinu, gdje je dječak odrastao. Već u 20. godini dospio je do čina tribuna u službi cara Dioklecijana.

U to vrijeme, car je započeo veliki progon hrišćana, a mladi Đorđe je stupio pred cara i odvažno rekao da je i on hrišćanin. Time je započelo njegovo stradanje za vjeru.

Tamnica, okovi, krvave rane po cijelom tijelu i sva druga strašna mučenja nisu pokolebali mladića.

On se neprestano molio Bogu i Bog ga je iscjeljivao i spasavao smrti na veliko divljenje naroda. Kada je Đorđe molitvom vaskrsao jednog mrtvaca, mnogi su primili vjeru Hristovu, a među njima je bila i careva žena Aleksandra.

Car je najzad odlučio da Đorđa i svoju ženu osudi na smrt sječenjem glave. Carica je izdahnula na stratištu prije pogubljenja, a Sveti Đorđe posječen je 303. godine.

Sveti Georgije se na ikonama predstavlja u vojvodskom odijelu, na konju, sa kojeg kopljem probada strašnu aždaju. Nešto dalje od njega, stoji jedna žena u gospodskom odijelu (vjerovatno carica Aleksandra). Aždaja na ikoni predstavlja mnogobožačku silu koja je “proždirala” brojne nevine hrišćane.

Sveti Georgije ju je, po vjerovanju, pobijedio i svojom mučeničkom smrću zadao smrtni udarac “neznaboštvu”.

Pod pobejdom koju je Sveti Georgije odnio nad aždajom vjerovatno se misli na zaustavljanje progona hrišćana koji je sprovodio car Konstantin.

Đurđevdan je u srpskom narodu praznik sa najviše običaja, koji se razlikuju po sadržini od regiona do regiona.

Prema vjerovanju, na današnji dan se sreću zima i proleće.

Običaj je da se pletu vjenčići od ljekovitih trava koji se onda bacaju u tekuću vodu.

Vjeruje se da vjenčić, kao svojevrstan simbol, ukućanima donosi zdravlje, a polju berićet, štiti od uroka, daruje plodnost, vraća ljubav.

Đurđevdan je praznik stočara, pa su se običaji najduže zadržali u planinskim krajevima.

Sjeku se vrbe i onda se one stavljaju na kuće. Djeca uglavnom dolaze uveče i skidaju te vjenčiće. Vjenac ukraden sa djevojčine kuće simboliše to da onaj koji ga ukrade jednog dana može da postane njen budući muž.