Filip Matić iz Istočnog Sarajeva rođen je 23. 3. 1997. godine. Studije Politikologije i međunarodnih odnosa Filozofskog fakulteta Univerziteta u Istočnom Sarajevu završio je kao student generacije sa prosjekom 9,93. Kao priznanje za rad i uspjeh na studijama, dodijeljena mu je plaketa Univerziteta u Istočnom Sarajevu. Stipendista je Fonda „dr Milan Jelić“ četvrtu godinu zaredom. Obavljao je funkciju člana Senata Univerziteta u Istočnom Sarajevu u dva mandata. Nakon osnovnih studija, svoje školovanje nastavlja na Univerzitetu u Banjoj Luci, gdje upisuje master studije na odsjeku Politikološke studije. U martu mjesecu 2021. godine izabran je u zvanje asistenta na Studijskom programu za politikologiju i međunarodne odnose Univerziteta u Istočnom Sarajevu, na užoj naučnoj oblasti Politička teorija (Istorija političke misli). Trenutno obavlja funkciju člana Upravnog odbora Agencije za visoko obrazovanje Republike Srpske. Živi i radi u Istočnom Sarajevu.
Za CENTRAL NEWS govorio je o neophodnosti društvenog angažovanja mladih ljudi kod nas.
♦ Student ste generacije na FF Pale, kakva su vaša iskustva sa studiranja na UIS?
Da, radom i zalaganjem sam zaista uspio steći mnoga znanja i iskustva. Dani, sedmice i mjeseci provedeni sa knjigom su se svakako isplatili i kao priznanje dodijeljena mi je plaketa Univerziteta kao najboljem studentu Filozofskog fakulteta Univerziteta u Istočnom Sarajevu. Velika čast, veliki podstrek za dalji rad.
Biti na ovom Univerzitetu je i privilegija, s obzirom da naši profesori, moje kolege, svakodnevno rade sa studentima, tokom i van nastave. Stalno se radi na unaprjeđenju svakog pojedinca i cjelokupnog procesa nastave. Kada dođete na ovaj Univerzitet, imate priliku da rastete tokom četiri ili više godina, da razvijate sposobnosti iz svojih afiniteta i postanete mnogo bolja verzija sebe.
♦ Da li ste vec počeli da primjenjujete znanja stečena na studijama? Koja je vaša misija?
Što se tiče mene lično, tokom cjelokupnog školovanja sam primjenjivao svoja znanja. Prvo kroz Udruženje studenata „Politikolog“ koje smo osnovali 2017. godine kao prve dvije generacije ovog smjera, preko djelovanja u Studentskom parlamentu, Senatu Univerziteta u Istočnom Sarajevu pa sve do danas kada sam u zvanju asistenta. Studijski program za politikologiju i međunarodne odnose zaista daje jednu širinu i dobru perspektivu svima koji kvalitetno studiraju na ovom smjeru. Sa sigurnošću mogu reći da je većina mojih kolega – prve generacije studenata koji su diplomirali na ovom studijskom programu, zaposleno ili obavlja pripravnički staž na veoma dobrim poslovima. Možda je to najbolji pokazatelj i ogledalo ovog smjera.
Pitanje misije je jedno od najtežih. Vjerujem da je misija svih nas da svaki dan radimo na sebi, da pomažemo drugima da i oni mogu napredovati, te da na pošten i iskren način doprinosimo svojoj zajednici. Misija nam mora biti naš razvoj, očuvanje, jer u vremenima u kojim živimo, trebaće nam mnogo zajedničkog rada da bismo uopšte opstali, a pogotovo da bismo rasli i razvijali se. Tako i ja, svoj život i budućnost vidim u Republici Srpskoj. Iako su mnogi govorili da „ću bolje proći vani“ ili „nema ovdje ništa za pametne“, nikada nisam niti ću ikada odustati od ideje ostanka ovdje. Moji roditelji i cijela moja porodica su ostali ovdje i branili svoj kućni prag, nakon rata gradili svoj život iz pepela koji je rat ostavio i ja sada treba to da napustim? Nikada. Misija je ostanak i stvaranje što boljeg okruženja za moju djecu kada ih, ako Bog da, budem imao i za djecu svih nas.
♦ Kako unaprijediti obrazovni sistem, povezati teoriju i praksu, neke vaše vizije…
Naš obrazovni sistem zaista ima mnogo stvari kojim se može pohvaliti. Odnedavno imamo besplatno školovanje za sve studente, što nisam čuo da postoji nigdje u Evropi, možda u svijetu. Radi se na unaprjeđenju u sferi modernih tehnologija, studentskog standarda, ali i podizanja kvaliteta nastavnog procesa.
Naravno, ovakav sistem posjeduje i određene manjkavosti na kojim se treba dodatno raditi. Jačanje praktične nastave zarad razvoja bolje potkovanih kadrova u toj sferi je prijeko potrebno našem visokom obrazovanju. Pozitivna diskriminacija prema načinu finansiranja dva javna Univerziteta, te fokus na Univerzitet u Istočnom Sarajevu narednih nekoliko godina od ključnog je značaja.
♦ Jesu li mladi danas dovoljno društveno aktivni? Je li politika nešto čega se treba držati dalje ili je politički angažman obaveza mladih obrazovanih ljudi?
Vjerujem da među nama postoje pojedinci koji su društveno i politički aktivni mladi ljudi, ali da o tome možemo govoriti kao o masovnoj pojavi, teško. Mislim da, nažalost, ne razumijemo bavljenje politikom i društveni angažman na pravi način. Kao i stariji od nas, i ako odlučimo da se bavimo politikom ili da mislimo o istoj, mi se dijelimo u tabore, pristupamo političkim partijama i u potpunosti preuzimamo stavove date partije, pa čak i kada treba braniti negativne pojave. Ne razumijemo da je politika vještina i vrlina koja karakteriše pojedinca koji radi za svoju zajednicu, svoju državu od slučaja do slučaja. Ne bavimo se poboljšanjem bilo kojeg aspekta naše države, već smo samo dobri kritičari, kao navijačke grupe sa različitih strana stadiona koje samo znaju prozivati drugu stranu i ne baviti se terenom. A na terenu obje ekipe gube i nijedna strana tribina nije zadovoljna.
Stava sam da mladi ljudi u našoj Republici zaista trebaju i moraju na pravi način da budu društveno aktivni, ne mora to nužno biti kroz političke partije, ali hajde da kao mladi reagujemo na negativne pojave, hajde da rješavamo prave probleme, manimo se buntovništva i populizma.
♦ Smatrate li da kod nas postoje ozbiljne politike? Koja je razlika između političara i politikanta?
Politika kao tehnika u najgrubljem smislu predstavlja vođenje države, tako da s te strane, kao i u skoro cijelom svijetu, kod nas ima ozbiljne politike. Pravo pitanje je da li politike kod nas mogu biti bolje. I odgovor na to pitanje je „da“. Politika koja se vodi ima svoje manjkavosti na kojim se mora raditi. Posebno pravo da to kažemo imamo mi sa istoka i naši sunarodnici iz Hercegovine. Kao regije koje dobijaju značajno manje pažnje, moramo biti predmet razvoja kako ovaj prostor ne bi ostao pust. Ovo možda zvuči kao buncanje paranoika, ali zaista vjerujem da nismo daleko od tog strašnog predviđanja i ukoliko se ne počne raditi na ovom pitanju već sad, bojim se da će brzo biti prekasno. Nažalost, bojim se da svijesti o ovoj pojavi nema ni u poziciji, ni u opoziciji u našoj zemlji, te da se mora desiti čudo da neko konačno krene razmišljati i raditi u ovom pravcu. Kad ne bude Srbina na Veležu, u Trebinju, Bileći i Gacku, Foči, Čajniču, Romaniji i Palama – neće ga biti ni u Banjaluci.
Političar i politikant… Mislim da Srbi imaju problem da „izbace“ na čelo države ljude koji će biti samo jedno od ovoga. Mi nekako kao narod volimo da nam se nekada prodaje politikanska priča koja će biti pitka za naše uši iako od te priče u praksi nema ništa. S druge strane, da se ne radi ništa i da naši lideri nisu zaista političari, vrlo lako bi sišli s vlasti, jer gladan narod je i ljut narod.
Mislim da je krajnje vrijeme da se najbolji od nas pokrenu i da ih konačno usmjerimo ka najvišim pozicijama, pa da te funkcije obavljaju pošteni, domaćinski odgojeni i vaspitani, školovani ljudi.
♦ Politika, najčasniji poziv ili sredstvo za brzo i lako bogaćenje?
Politika u pravilu jeste najčasniji poziv, ali i poziv sa najviše odgovornosti. Velika je odgovornost ljekara, koji ukoliko pogriješi pri operaciji može koštati života jednog čovjeka, a politika ukoliko griješi u svom postupanju ugrožava živote ogromnog broja ljudi. Ugožava sudbine još većeg broja ljudi, a to najbolje znamo mi u Republici Srpskoj- šta znači živjeti u vremenima kada se nema ničega, kada se oporavlja od rata. Dobro se sjećam vremena kada smo kao porodica živjeli od cifre koju ja danas trošim na mjesečnoj bazi samo na kafe. Dobro se sjećam narandžastog smokija „Gold flips“, od tada 10 feninga, koji smo sestra i ja nosili u školu kao užinu jer nije se imalo više. Sjećam se dobro suza zbog kojih sam odrastao preko noći, a koje su tekle jer se gubi snaga i volja za dalju borbu. Sada dobro znam kakva je to psihička tortura bila za moje roditelje koji su se borili da našoj porodici obezbijede opstanak. I to nije moja priča, to je priča skoro svih nas, svih vas koji ovo čitate, svi smo to prošli. I ti ljudi su naši heroji i na njih treba da se ugledamo i sutra kada budemo aktivni u društvenom i političkom životu i donosimo promjene, oni trebaju da nam budu uzor. Sve ovo se dešava kada politika nije poziv, nego sredstvo za lako i brzo bogaćenje.
Nažalost, svjedoci smo danas da to ponovo postoji u velikoj mjeri, jaz između bogatih i siromašnih je nikada veći, iako standard života(makar u gradskim sredinama) nije uopšte loš. Naravno, najveću štetu u svemu tome trpiće ruralne sredine, manja mjesta koja ostaju prazna jer novac se ne proizvodi više na selu, nego u gradu među malim brojem ljudi.
♦ Odlazak mladih iz Istočnog Sarajeva i RS? Kako zaustaviti? Ima li spasa?
Jedna od najbolnijih tema o kojim možemo govoriti je upravo ova tema. Enormno su velike cifre mladih ljudi koji odlaze iz naše zemlje. Nije to mali i lak korak, napustiti svoju kuću, svoju porodicu, svoje prijatelje, grad, Republiku i svoj život započeti u tuđini gdje nemaš ni prijatelja ni brata. I daleko od toga da u potpunosti možemo kriviti te mlade ljude, niti da u potpunosti možemo kriviti državu, ali definitivno je veća odgovornost na drugopomenutom. Bojim se, pogotovo posmatrajući mjesta u Hercegovini kao što su Bileća ili Nevesinje, da ćemo u vrlo kratkom periodu od nekoliko godina ili nekoliko desetina godina imati prazne gradove, generacije koje će jednom ili nijednom godišnje otići na to svoje imanje i koje će vrlo lako postati predmet prodaje, prodaje bilo kome. Nije problem prodaja zemlje, problem je prodaja onoga šta ta zemlja svima nama predstavlja, duhovno i nacionalno. Kada izgubimo zemlju, izgubićemo i državu i vlast. I to je najveći problem trenutno, niko ne želi da gleda dalju perspektivu svih ovih negativnih procesa.
Spasa itekako ima- djelovati odmah i sada, djelovati u svim pravcima, razvijati obrazovanje, razvijati mogućnosti zaposlenja nakon tog obrazovanja, razvijati jednako cijelu Republiku, pa čak stvarati pozitivnu diskriminaciju u korist manjih mjesta. Dati mladim ljudima perspektivu u Republici Srpskoj. Zaista mi je teško da povjerujem da bi neko otišao van zemlje ako ima makar minimum sreće u svom gradu, državi, pored svojih sunarodnika.
Ono što moram istaći, a na šta sam posebno ponosan, to je ova tema, ali u kontekstu Istočnog Sarajeva koje je jedan od rijetkih gradova koji bilježi rast broja mladih ljudi koji se doseljavaju, ali i mali broj ljudi koji iz njega odlaze. Ruku na srce, radi se uglavnom o unutrašnjim migracijama, tako da su to uglavnom mladi ljudi iz manjih mjesta naše regije, ali definitivno je bolje da ostanu u Istočnom Sarajevu, nego da odu na zapad. Naravno, treba naglasiti da su neke od opština Istočnog Sarajeva češća destinacija za dolazak mladih ljudi, dok je u drugim prisutan trend odlaska, kako unutar grada, tako i van.
Za kraj, moja poruka budućim studentima je:
Upišite neki od fakulteta na Univerzitetu u Istočnom Sarajevu, ostanite sa nama, naša je velika odgovornost da ovi krajevi i naš narod na njima opstane. Vi koji imate afinitete prema društvenim naukama, mi sa Studijskog programa za politikologiju i međunarodne odnose vam stojimo na raspolaganju, dođite da svi zajedno rastemo i da sutra donosimo pozitivne promjene našim zajednicama, našoj Republici, našem narodu gdje god ga ima. Očekujemo vas!
/CENTRAL news/
