,,Proklinjaše gora Romanija:
Bog t’ ubio, starina Novače,
orlovi mi omlatiše lišće,
gavranovi polomiše grane,
padajući na mrtve junake…” stihovi su narodne pjesme koji naslućuju surovost života hajduka sa Romanije, u narodnom usmenom predanju i pjesništvu gledanih gotovo isključivo kao borce za slobodu. Međutim, oni su često smatrani razbojnicima, pljačkašima trgovaca, koji su se kretali karavanskim putem, jednim od najvažnijih puteva za Carigrad koji je prolazio ovim područjem. Hajduci su se skrivali u šumama, gudurama, pećinama i na drugim mjestima. Kada nije bilo trgovačkih karavana, zalijetali su se i u sela, pa i u gradove, a osim pljački nisu prezali ni od ubistava.
,,Hajdučka gora”, kako je drugačije nazivana planina Romanija, svojim specifičnim geografskim položajem, koji su činili veliki broj vrleti i pećina kao i blizina trgovačgog puta Sarajevo-Carigrad, pružala je mogućnost stvaranju jedne od najpoznatijih ,,hajdučija”, fenomena koji je bio uobičajen među svim balkanskim narodima za vrijeme osmanske vladavine.
Hajdučija sa Romanije bila je poznata i širom Evrope, o čemu su javnost upoznavali mnogi tadašnji putopisci. Ove hajdučke družine pravile su mnogo problema turskim vlastima, pa je zbog njih, kao i širom Osmanskog carstva, turska vlast osnivala posebnu vojnu službu koja je obezbjeđivala karavane. To su bili tzv. Derbendžije, koji su bili hrišćanskog porijekla. Sa njima su se hajduci sa Romanije posebno krvavo obračunavali. Međutim i kazna za hajduke koji bi bivali živi uhvaćeni bila je svirepa. Putopisci govore i o veoma okrutnim kaznama namjenjenim hajducima. Po pravilu to je smrt. Turci hajduke ubijaju veoma sporo i svirepo. Najčešće ih nabijaju na kolac, uzduž ili poprijeko, ili ih kače o čengele, ponekad vješaju.
Najpoznatiji hajduk sa Romanije, Starina Novak, smatra se jednim od nekoliko najpoznatijih hajduka u srednjem vijeku. Iako nije do kraja istorijski potvrđeno postojanje Starine Novaka, mnogi istorijski izvori opisuju ličnost koja bi mogla biti Starina Novak. Prije svega to je spis Konstantina Filozofa o “lavoobraznom mužu” Karaljuku (Novaku) iz Žitija despota Stefana Lazarevića. Riječ je o razbojniku plemenitog porijekla (“od presvjetlih iz davnine”), veoma hrabrom (“po prirodi sličan lavu”), koji stoluje u gorama (“kao razbojnik u gorama obitava”) i četuje na hajdučki način (“i on na hajdučki način uznemiri srca ismailjćanskih zemalja”) u vremenskom periodu (1404-1411) na koji se odnosi pomen Konstantina Filozofa.
Pored ovog postoje još i pisani podaci o brojnim hajducima na Romaniji, koji potiču iz 1658. godine, kada je Francuski putopisac Mišel Kikle opisao svoj put preko ove planine. Sarajevski hroničar Mula Mustafa Bašeskija 1783, takođe piše o hajducima na ovom podučju. Najpoznatiji hajduk s Romanije je Starina Novak, tu su još i Deli Radivoje i Grujica. Poznati Limun harambaša, saborac Baja Pivljanina, prema predanju rodom je s Romanije.
U ratnim vremenima smatrani su hrabrim rodoljubima koji se s oružjem u ruci bore protiv tuđina, u prvom redu turske vlasti, stajući veoma često na čelo pobuna, dok su u mirnijim vremenima smatrani nasilnicima najčešće motivisanim pljačkom i rijetko su se njihove družine udruživale kako bi se borile za neki viši cilj. Pored težine turskih dažbina i nameta, na stvaranje hajdučije uticala je i plodna vojnička tradicija najamničkih odreda u balkanskim srednjovjekovnim državama.
Motivi za odlazak u hajduke nisu bili samo rodoljublje. Vuk Karadžić o tome daje vrlo precizan sud. Govoreći o hajducima iz svih područja, on sasvim sigurno uključuje u ovaj opis i hajduke sa Romanije:
,,Istina da mnogi ljudi ne odu u hajduke da čine zlo, ali kad se čovjek (osobito prost) jedan put otpadi od ljudskoga društva i oprosti se svake vlasti, on počne osobito jedan uz drugoga i zlo činiti; tako i hajduci čine zlo i narodu svome, koji ih prema Turcima ljubi i žali, ali se i danas čini hajduku najveća sramota i poruga kad mu se reče da je lopov i pržibaba. U stara su vremena hajduci, kao što se i u pjesmama pjeva, najradije dočekivali Turke kad nose novce od dacije, ali je to u naše vrijeme slabo bivalo, nego dočekuju trgovce i druge putnike, a kašto udare i na kuću kome za koga misle da ima novaca ili lijepa ruha i oružja, te ga poharaju. Kad kome udare na kuću, pa ne nađu novaca a misle da ih ima, oni ga ucijene pa mu odvedu sina ili brata, i vode ga sa sobom dokle im god on ucjenu ne odnese. Pravi hajduk neće nikad ubiti čovjeka koji mu ništa ne čini, već ako da ga nagovori kakav prijatelj ili jatak. Makar bila i samo dva hajduka, opet se zna koji je od njih dvojice harambaša (starješina).”
Hajduci sa Romanije djelovali su onda kad je bilo pogodno djelovati iz šuma i pećina na trgovačke karavane, a to je kako se u narodnim pjesmama kaže ,,..od Đurđeva do Mitrova dana”. Idealno područje puno pećina kao što su Novakova pećina, pećina na Mokranjskoj Miljacki, Orlovača i mnoge druge omogućavale su hajducima sigurno skrovište za njih i njihov opljačkani plijen.
Bili su veoma dobro organizovani, te turska vlast vijekovima nije uspjevala uništiti hajdučiju na Romaniji. To je pošlo za rukom tek austrougarskoj vlasti u 19. vijeku. Austrougarska vojska uspjela je specijalnim sistemom niza karaula i kasarni na području Glasinca i Mokrog uz vrhunski obavještajni rad i svirepe kazne jataka, na kraju potpuno uništiti hajdučku organizaciju i uspješno kontrolisati i gušiti sve pokušaje ponovnog organizovanja. Tako su hajduci sa Romanije otišli u istoriju.
Priče o izgubljenom hajdučkom blagu koje se nalazi u ovim pećinama postoje i danas, a u pećini na Mokranjskoj Miljaci jedna grupa arheologa entuzijasta 2009. godine pronašla je nekoliko novčića iz 15. vijeka, koji su se skrivali duboko u pećini.
Da li su bili junaci za oslobođenje ili pljačkaši i nasilnici ili i jedno i drugo – teško je donijeti ispravan sud, a ne upasti u istorijski anahronizam. Ono što je sigurno – to je da su hajduci sa Romanije sve podredili onome čega nisu htjeli da se odreknu, a to je sloboda.
GRUPA AUTORA
