IFMES (Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije): Da li se nazire kraj rusko-ukrajinskog rata?

Ruska invazija na Ukrajinu započela je 24.februara 2022. Godinu dana nakon početka rata, misterija oko njegovog toka intenzivnija je više nego ikada. Prvih šest mjeseci rata Rusija je imala inicijativu, ključna pitanja bila su kada, gdje i kakav će postići uspjeh u napadima na 2.500 kilometara dugoj liniji fronta. U slijedećih pet mjeseci Ukrajina je preuzela inicijativu, a analitičari su pokušali predvidjeti lokaciju i mogućnosti budućih kontranapada. Teško je predvidjeti šta bi se moglo dogoditi i ko će napredovati. Obje strane se spremaju za nove napade i suočavaju se sa sve većim gubicima na bojnom polju, dok očekuju nova pojačanja u oružju i ljudstvu.

Ruski predsjednik Vladimir Putin vjeruje, da je vrijeme njegov najbolji saveznik i da ako nastavi uništavati ukrajinsku infrastrukturu i da zadrži ono što je osvojio na bojnom polju, možda će moći stvoriti uvjete za prekid rata i da izađe iz njega kao relativni pobjednik. S druge strane, Ukrajina smatra vrijeme svojim neprijateljem, gdje mora iskoristiti trenutnu slabost ruskih snaga i nedostatak naoružanja prije dolaska novih ruskih snaga, koje se mobiliziraju na bojnom polju i prije nego što se poveća tempo ruske vojne proizvodnje. Ukrajina je u utrci sa vremenom, da prije nego što zapadni saveznici smanje podršku Kijevu iz ekonomskih i/ili strateških razloga, čak možda da natjeraju Ukrajinu na sklapanje parcijalnog mira sa Rusijom u kojem će se odlučivati o sudbini njenih teritorija.

Zapadni analitičari su oprezno optimistični u pogledu razvoja situacije u Ukrajini. Zasada su Ukrajinci postigli lake i simboličke pobjede na račun iscrpljene ruske vojske. Ali kako Rusija planira da nastavi ratovanje na kraćim frontovima sa većim snagama, još teže će biti povratiti svaki metar okupirane ukrajinske teritorije od strane ruskih snaga.

SAD kao najveći saveznik i donator Ukrajine stalno prilagođavaju svoju strategiju za ukrajinski rat. Američki državni sekretar Anthony Blinken[2] izjavio je, da su SAD posvećene pomoći Ukrajini, da oslobodi teritorije koje je izgubila od februara 2022., a nije nužno da povrati svaki centimetar svoje okupirane teritorije od 2014. godine. Cilj Washingtona je opstanak Ukrajine kao države, koja je sposobna da se brani vojno, da bude politički nezavisna i ekonomski prosperitetna. Tako da to ne uključuje nužno povrat područja, koja je teško vratiti pod kontrolu Ukrajine, kao što su Donjecka oblast ili poluotok Krim.

Iako se čini da su ove promjene u politici SAD u suprotnosti sa ranijom politikom, postoji logika u toj politici prema ratu. SAD ne žele beskrajan rat, jer on pretvara Ukrajinu u pustoš i predstavlja teret za Zapad, ekonomski, vojni i politički. Stoga, američka administracija nastoji pomoći Ukrajini, da poveća pritisak na ruske snage i poslati će joj dodatnu pomoć kao sredstvo za otvaranje puta za pregovore nakon završetka sljedeće runde borbi između Rusa i Ukrajinaca u proljeće 2023.godine.

Vojni analitičari očekuju veliki ruski napad u proljeće kako bi prekinuli djelomični status quo na frontovima i to prije dolaska obećane zapadne vojne pomoći Ukrajini u tenkovima, a možda i u avionima. Rusija je iskoristila zimski period za reorganizaciju svojih snaga na terenu nakon neuspjeha u Hersonu i Harkivu. Regrutiranje i slanje stotina hiljada rezervista na front je posljednji korak pred odlučujućom velikom ofanzivom. Analitičari predviđaju, da će potencijalni ruski napad biti na dva fronta, na istoku gdje Rusija želi da zauzme cijelu Donjecku regiju, te na jugu posebno oko strateškog grada Vuhledar.

Ruski napad biće na više frontova, cilj je da se održi pritisak na ukrajinske snage, koje se također spremaju da krenu u protunapad, kako im ne bi ostavili slobodu djelovanja. Neće se desiti neki opšti napad na Ukrajinu, jer ruski predsjednik Putin je sasvim sigurno shvatio, da više nije u stanju da zauzme cijelu Ukrajinu te da sruši vladu u Kijevu, ono što je moguće je, da će zauzeti cijelu teritoriju Luhanske i Donjecke oblasti.

Neizvjesnost i pripreme za najgori scenarijo, koji tek dolazi, zajedničko je kod svih analiza kada se govori o perspektivama nastavka rata. Nijedna strana u sukobu nema mogućnosti vojne pobjede i još uvijek niko nije uspio da prisili sukobljene strane da sjednu za pregovarački sto.

A prema onome oko čega su suglasne skoro sve analize kada se govori o perspektivi tog rata u 2023.godini je da postoji veliko razmimoilaženje u viziji sukobljenih strana u vezi okončanja rata. S obzirom da je Rusija ta koja je donijela odluku o započinjanju rata, ima maksimalističke zahtjeve za zaustavljanje oružanog sukoba.

Ruski uvjeti za zaustavljanje rata sastoje se od sljedećih osnovnih zahtjeva:

Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski predstavio je mirovni plan od Deset tačaka o kojem je razgovarao s američkim predsjednikom Josephom Bidenom, između ostalih poziva svjetske lidere, da održe globalni mirovni samit na osnovu tog plana. Zelenski je prvi put objavio svoju formulu za mir na samitu grupe G-20 u novembru 2022., a plan se sastoji od sljedećih deset uvjeta[3]:

Historijski gledano, Njemačka je igrala ulogu „uspavanog“ evropskog diva. Nerado je djelovala kao regionalni lider, zbog svoje nacističke prošlosti. Politički analitičari analizirajući politiku njemačkog saveznog kancelara Olafa Scholza smatraju, da to ukazuje da Nijemci traže veću globalnu ulogu u budućnosti te drugačiju ulogu u borbi za  dominaciju Evropom nakon dugog perioda oklijevanja.

Historijski trenutak kada su Rusi ušli u Ukrajinu može se opisati kao urušavanje Berlinskog zida, jer su Nijemci odlučili da se pretvore u evropski globalni stub i više im nije bilo prihvatljivo, da oklijevaju u pokušaju dominacije u Evropi.

Neposredno nakon rušenja Berlinskog zida, nakon čega je uslijedio raspad Sovjetskog Saveza, Njemačka se pretvorila u državu s najvećom ekonomijom i demografijom u Evropi, ali je pretrpjela mnoge ekonomske probleme i izazove koji su proizašli iz ujedinjenja, zbog čega ju je The Economist nazivao „bolesnikom eura“ (1999)[4].

Usprkos ovim problemima, Njemačka je postala dominantna sila u Evropi, iako je uvijek isticala da će ostati pacificirana sila, oslanjajući se u svojoj vanjskoj politici na vrijednosti, koje smatra da se ne mogu mijenjati. Kao što je izbjegavanje upotrebe vojne sile i podrška evropskim regionalnim integracijama, zapadnoj orijentaciji i multilateralnoj diplomaciji. Također je potvrdila, da će regionalna uloga ujedinjene Njemačke biti samo nastavak pristupa, koji je uspostavljen u Zapadnoj Njemačkoj poslije 1949.godine.

Njemačka je nastavila da igra ulogu „uspavanog“ evropskog diva, nespremnog da se ponaša kao regionalni lider zbog poteškoća u prevazilaženju svoje nacističke prošlosti. Zato što je patila od strukturalnih slabosti u smislu velike zavisnosti od izvoza, sve većim staranjem stanovništva, pored nedostatka radne snage te „relativna“ vojna slabost i nespremnost za povećanje vojnih izdataka.

Nakon dolaska savezne kancelarke Angele Merkel (CDU/EPP) na vlast 2005., Njemačka je počela polako da se uzdiže i  da preuzme vodeću ulogu u Evropi. U deceniji koja je uslijedila nakon 2009. (početak krize eura), uloga koju je Njemačka igrala u grčkoj dužničkoj krizi i nepopustljivost s kojom se suočila sa Grcima te pozvala ih da „privremeno napuste EU, ili se u suprotnom pokore njenim uvjetima”, njen utjecaj i moć postali su stvarnost na račun drugih država članica u EU, posebno Francuske, nakon što je Velika Britanija napustila EU.

Zbog njemačkog historijskog kompleksa, da ne pokaže dominantnosti, francusko-njemačka saradnja bila neka vrsta modus vivendi u kojoj „Francuskoj treba Njemačka da sakrije svoju slabost, a Njemačkoj je potrebna Francuska da sakrije svoju snagu“ (The Economist 2011)[5].

Nakon ruske invazije na Ukrajinu, njemački savezni kancelar Olaf Scholz je objavio odluku o transformaciji Njemačke u vojno snažnu državu, a njemački parlament po kratkom postupku odobrio je izdvajanje 100 milijardi eura za odbranu. Njemačka se obavezala, da će izdvojiti 2% BDP za vojne izdatke po zahtjevima NATO-a. To znači, da će Njemačka od ove godine trošiti oko 85 milijardi eura godišnje na odbranu, što je pozicionira na treće mjesto u svijetu nakon SAD (770 milijardi), Kine (254 milijarde) i ispred Rusije (61 milijardu). Ova odluka predstavlja radikalni pomak u njemačkoj i zapadnoj politici, koja je prevladavala sve od kraja Drugog svjetskog rata i predviđa ograničenje naoružavanja Njemačke, koja je Evropu u manje od jednog stoljeća gurnula u tri velika rata (rat sa Francuskom 1870. te Prvi i Drugi svjetski rat). Ova odluka će imati velike reperkusije po Evropu i svijet, jer mijenja odnos snaga na „Starom kontinentu“ i prijeti da se vrati politici moći, koja je karakterizirala njegovu savremenu historiju.

Sa ovom novom orijentacijom, vratila se ideja o Lebensraumu  (Životni prostor) sa kojom su Nijemci krenuli uoči Drugog svjetskog rata, kako bi se proširili i dominirali nad svojim susjedima. Lebensraum je teorija, koja kaže da je država poput živog organizma, ima svoje potrebe i zahtjeve za život i mora se proširiti, kako bi zadovoljila  potrebe svog stanovništva, ako su njegove mogućnosti veće od geografskog prostora. Ovu teoriju iznio je njemački geograf i etnograf Friedrich Ratzel u svojoj knjizi „Politische Geography 1897.“[6], a Adolf Hitler je njome opravdao njemačku ekspanzionističku politiku.

Odluka Njemačke da šalje 88 tenkova Leopard Ukrajini samo je rasplamsala debatu o vojnom statusu ujedinjene Njemačke od ujedinjenja 1990.godine. Predsjednik Rusije Vladimir Putin usporedio je rusku operaciju u Ukrajini sa borbom protiv nacističke Njemačke, u govoru povodom 80 godišnjice završetka najkrvavije bitke u drugom svjetskom ratu „bitke za Staljingrad 1942.“.

Kroz ukrajinsku krizu, SAD su ostvarile jedan od svojih najvažnijih strateških ciljeva u Evropi, a to je neposredno suočavanje Njemačke sa Rusijom, tako da se može sama posvetiti suprotstavljanju drugoj, važnijoj prijetnji u Indo-Pacifičkoj regiji (Kina).

Iako je za Njemačku praktično nemoguće da vojno ugrozi Evropu, ali njemački historijski put ukazuje da će ona (ekonomski i vojno) dominirati Evropom. To je realnost, koja se ne može zanemariti i može dovesti do otpora, koji će proizvesti probleme unutar EU. Ostaje pitanje, kakva će biti reakcija Francuske u ovim novim okolnostima?

Ostaje glavno pitanje: Šta ako dođe do razvoja događaja, kao što je ekonomska stagnacija (pad industrijskog izvoza i smanjenje investicija… itd.) uslijed gubitka ruskih energenata i ruskog tržišta za njemačke proizvode? Hoće li se Njemačka vratiti ideji životnog prostora Lebensrauma barem sofisticiranim potezima?

Rat u Ukrajini ušao je u novu fazu u kojoj američka strategija prolazi kroz  korijenite promjene. Smanjuje se strah od nuklearnog rata, a strah od dugotrajnog rata, koji će iscrpiti sve saveznike Ukrajine sve je veći. Stoga administracija američkog predsjednika Josepha Bidena pojačava podršku Ukrajini, nadajući se, da će kasnije doći do diplomatskog rješenja krize, zasnovanog na strategiji „eskalacije za smirenje“.

Javni stav SAD, da je diplomacija jedini način da se rat jednom zauvijek okonča. Dok ruski predsjednik Putin ne promijeni stav, najbolji način da se poboljšaju izgledi za pravedan i trajan mir je nastavak pružanja vojne podrške Ukrajini, a to je popraćeno ponavljanjem riječi „u skladu s vizijom ukrajinskog predsjednika, s naglaskom da je na Ukrajini odluka o okončanju rata“. Međutim, američki zvaničnici razmišljaju o tome kako bi mogli izgledati uvjeti za zaustavljanje rata kada dođe vrijeme za to, daleko od onoga što predsjednik Biden kaže, da je na ukrajinskom predsjedniku Zelenskom, „da odluči kako želi da se rat završi.“. Bidenove izjave zanemaruje činjenicu, da bez američke podrške ukrajinska vojska ne može izdržati na linijama fronta i da znak za zaustavljanja rata dolazi iz Washingtona i Moskve, a ne iz Kijeva.

Švicarsko-njemačke dnevne novine Neue Zürcher Zeitung (NZZ) početkom februara 2023. objavile su, da je direktor CIA William Burns tajno putovao u Moskvu u januaru 2023. i da je postojao mirovni prijedlog, koji je iznio direktor CIA u ime Bijele kuće u kojem je ponudio ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu 20% ukrajinske teritorije, kako bi se okončao rat. Bijela kuća i CIA odgovorile su na vijest, da su te informacije „potpuno lažne“[7].

Krajem decembra 2022. doajen američke diplomacije Henry Kissinger[8] u autorskom članku u britanskom magazinu The Spectator, predložio je Ukrajini da uspostavi zvanične veze sa NATO-om, da se Rusija povuče sa teritorije, koju je osvojila od svoje invazije, a glas naroda potencijalno da odlučuje o sudbini teritorije koju je Moskva okupirala prije sadašnjeg rata (Krim 2014.)  „U više navrata sam izrazio podršku savezničkim vojnim naporima, da se osujeti ruska agresija u Ukrajini“, napisao je Kissinger i naglasio „ali približava se vrijeme da se nadograđuju na strateške promjene, koje su već postignute i da se integrira u novu strukturu u pravcu postizanja mira putem pregovora.“

U maju 2022. Kissinger je rekao, da bi dvije strane trebale pristati na „liniju razgraničenja“ i vraćanje na „prethodni status quo“, u suštini tražeći od Ukrajine da ustupi teritoriju uključujući poluotok Krim i dijelove regije Donjeck u zamjenu za mir, dodajući da će se o kontroli tih teritorija odlučivati nakon sporazuma o prekidu vatre.

Analitičari smatraju, da Američka administracija očekuje dostizanje kritične tačke u ovom ratu kada Rusi i Ukrajinci shvate da nema pobjednika, te kada Rusi budu spremni da pregovaraju i ne eskaliraju, isto tako kada Ukrajinci budu spremni da prihvate ono što im je ponuđeno i moguće, a ne ono što žele ili zaslužuju. Tada će se nazirati završetak rusko-ukrajinskog rata.

IFMES ( )Ljubljana/Washington/Bruxelles/Kijev, 11.februar 2023