Aleksandra Jegdić, libero srpske odbojkaške reprezentacije, dočekala je poziv za nacionalni tim tek u 28. godini, i uspjela je na debitantskom velikom takmičenju da pokori planetu.
U razgovoru za Sputnjik, sa zlatom oko vrata i širokim osmijehom, jasno i glasno je poručila – vrijedilo je!
Svaka od djevojaka ima svoju priču, ali je njena posebna. Drugačija, originalna, nesvakidašnja, piše sputnikportal.rs.
Naime, Aleksandra je u junu otkazala medeni mjesec kako bi se odazvala pozivu selektora Danijela Santarelija i stavila Srbiji na raspolaganje, a poziv koji se ne odbija uslijedio je kada je stigla na sopstveno djevojačko veče.
„Eh, kad se samo sjetim toga. Ma, nevjerovatno“, priča Aleksandra za Sputnjik dok ponosno u rukama drži zlatnu medalju osvojenu na Svjetskom prvenstvu.
Koji mjesec kasnije, ispostavilo se da je vrijedilo i da se višestruko isplatilo. Značilo joj je i te kako što je suprug imao razumijevanja. U razgovoru za Sputnjik Jegdićeva je iznijela utiske po povratku sa Svjetskog prvenstva u Holandiji i Poljskoj, gdje su srpske gracije s maksimalnih 12 od 12 pokorile svijet, a u finalu je pregažen Brazil rezultatom 3:0.
„Sigurno da je vrijedilo. Sigurno da se utisci još nisu slegli. Pogotovo meni kojoj je ovo prvo veliko takmičenje. Prvo Svjetsko prvenstvo, prvo zlato. Sve je prvo i samim tim i zvuči veliko. Iskreno, jedva čekam da prođe nekoliko dana, da shvatim šta smo uradile. Ali, svakako da je velika čast. Ponosna sam na sve djevojke i presrećna što sam dio ove ekipe“, rekla je Aleksandra na dočeku koji je odbojkašicama upriličen u jednom hotelu na Banjici.
Za jedan kratak vremenski period izdešavalo joj se mnogo lijepih stvari. Vjenčanje, rođendan (9. oktobar) i kao vrhunac svega – odbranjena svjetska kruna.
„Da, pa sigurno da ću dugo pamtiti ovu godinu. Desilo se toliko lijepih trenutaka, ne mogu ni da ih nabrojim sve. Toliko ih je. Uvijek je san taj poziv reprezentacije, ja sam ga nekako dosanjala. Možda ne u nekim ranim godinama, i ne kada su svi očekivali, ali… Desilo se, vjerovatno je sada još ljepše što se tako neočekivano desilo. Presrećna sam stvarno“, kroz osmijeh priča Aleksandra, a prekidaju je trubači koji su „uletjeli“ i podigli atmosferu svirajući „Đurđevdan“.
