Izraz labudova pjesma veoma je star. Poznavali su ga još i antički Grci i Rimljani. Oni su vjerovali da labudovi pred smrt ispuštaju glasove koji podsjećaju na lijepu melodičnu pjesmu-tužbalicu. Po nekim mitovima, svi se labudovi, kad osjete da im se bliži kraj i da dolazi smrtni čas, vraćaju na rijeku Meandar (u Maloj Aziji) da tu otpjevaju svoju posljednju pjesmu.
Pravim pjevačem umirući labud ne može se smatrati, ali njegov posljednji uzdah toliko je melodičan, kao i svaki drugi koji on proizvodi.
Labudovi, dakle, bar oni žutokljuni (tzv. kliktavci), ipak umiru pjevajući. Ta činjenica bila je oslonac i za stvaranje ustaljenog izraza labudova pjesma.
Izvor: “Zašto se kaže”, Milan Šipka
