U posljednjih nekoliko godina rijaliti šou programi su postali naša svakodnevnica. Ima ih u svako doba dana, te je skoro sigurno da će čak i djeca koja provode malo vremena uz televizijski program u jednom momentu „nabasati“ na njih.
Šta je rijaliti šou program?
Rijaliti programi imaju za cilj da predstave ljude koji se ponašaju na sebi svojstven način (ponašajući se i reagujući kao što bi to radili da nema kamera u njihovoj okolini) i to u različitim kontekstima i životnim situacijama. Dosta njih se zasniva na nekom vidu takmičenja, drugi predstavljaju svakodnevni život slavnih, dok neki prikazuju međusobnu interakciju manje grupe ljudi koji inače nisu poznati u javnosti. Bez obzira na formu, rijaliti programi nastoje da stvore zabavni sadržaj na osnovu neočekivanih momenata i događaja koji nisu predviđeni nikakvim scenarijom. Takođe, nastoje da prikažu šokantne, čudne ili, na bilo koji način, potencijalno „zapaljive“ situacije, što je jedna od najkarakterističnijih crta vjećine ovih programa.
Djeca kao gledaoci?
Jedno australijsko istraživanje je pokazalo da djeca koja gledaju rijaliti šou programe mnogo češće povezuju bogatstvo, popularnost i ljepotu sa srećom. Ovakav rezultat ni najmanje nije iznenađujući ako samo pomisite da se upravo ove vrijednosti visoko kotiraju kod najvećeg broja učesnika različitih rijaliti programa.
Veliki dio programa koji se emituje na MTV-u i srodnim kanalima od 2010. na ovamo spada u kategoriju rijaliti programa. Za ove emisije je specifično i to da su posebno usmjerene na mlađe gledaoce. Upravo zbog takve ciljne publike, djeca će često i u društvu ili u školi čuti za te programe, čime će biti više motivisani da ih pogledaju ili redovno prate. Namjerno ili ne, ovi programi djeci pružaju idole i uzore. Kako, međutim, djeca još uvek nisu dovoljno sposobna za pravljenje jasne razlike između poželjnog i neprihvatljivog ponašanja, vrijednosti koje promovišu MTV i ostale stanice imaju ogroman potencijal za postavljanje standarda ponašanja za tinjedžere i predtinejdžere. Bila to namjera autora ili ne.
Djeca kao učesnici
Vjerovatno ste vidjeli i rijaliti programe u kojima su djeca bila učesnici. Sredina u kojoj su okruženi kamerama najveći dio vremena čini izazove odrastanja još težim. Pored toga, kada su u takmičarske programe uključena djeca, prisutni su i dodatni pritisak i osećanje odbačenosti kada stvari ne teku po planu. Primjera radi, tokom 2009. godine u Kanadi je bio aktuelan progam „Sljedeća zvijezda“ u kome su učestvovala djeca mlađa od 15 godina koja su se kao takmičari često nalazila u neprijatnim situacijama i izložena kritikama (konstruktivnim, ali ipak kritikama) i to na nacionalnoj televiziji.
Balansiranje uticaja
Naravno, prvi korak u sprječavanju da rijaliti programi „preuzmu kontrolu“ u vašoj kući je ograničavanje vremena koje djeca provode pred TV ekranima. Pored toga, potrudite se da objasnite djeci da rijaliti programi oponašaju realnost, ali svakako nisu realnost. Stručnjaci savjetuju da ne dozvolite da djeca postanu pasivni prijemnici poruka koje se šalju kroz ove programe, već da identifikujete zajedno sa njima vrijednosti koje ovi programi predstavaljaju i diskutujete o njihovoj prihvatljivosti, kako bi djeca pored poruka iz TV programa imala i balansiran uvid u to šta je važno.
Koje su loše poruke rijalitija?
Neke od loših poruka koje rijaliti programi šalju, a koji posebno plaše roditelje, su sledeće:
Iskorišćavanje ljudi je u redu.
U redu je provoditi nedjelje, ako ne i mjesece, bez ikakvog cilja i pravog rada da biste na kraju osvojili novac.
U redu je imati voajerske sklonosti i želju da špijunirate i zavirite u intimnost drugih ljudi.
Laganje ili varanje je u redu ako služi da se pobijedi.
Uprkos intuitivnoj rekaciji roditelja da se djeca od neželjenog sadržaja na TV programu zaštite prebacivanjem kanala bolje je da roditelji pogledaju program zajedno sa djecom i razgovaraju o temama koje on nameće. Ako odlučite da razgovor bude vaše tajno oružje umjesto daljinskog upravljača evo saveta za ovaj razgovor:
Objasnite djeci da rijaliti program nije realnost
Ne samo djeca, ponekad i odrasli zaboravljaju kako mediji funkcionišu. Što se tiče rijaliti programa, roditelji mogu da objasne djeci da je ono što oni gledaju rezultat sati i sati snimljenog materijala, koji je obrađen i spakovan u jednu jedinu epizodu. To znači da samo producenti u stvari donose odluku o tome koliko je „stvaran“ taj rijaliti program. Postavite deci pitanje kako oni jmisle da se donose odluke o tome šta se emituje i kakav je materijal koji se izostavlja.Takva pitanja i tako postavljeno objašnjenje nastanka TV programa može da pomogne djeci da shvate koliko je „nerealna“ u stvari situacija koju gledaju na programu koji se predstavlja kao realan prikaz životnih situacija.
Objasnite zašto velike TV mreže vole ovakve programe
U ranom tinejdžerskom uzrastu djeca već mogu da razumiju da su masovni mediji kao što je televizija jedna velika poslovna mašina. Objasnite djeci da TV mreže i TV stanice koriste ove programe kako bi privukle mlađe gledaoce, ciljnu grupu koju većina oglašivača želi da dosegne. Objasnite djeci šta je rejting emisije, da on raste kako se povećava broj ljudi koji prati odeđenu emisiju, a samim tim TV stanica može da naplaćuje prostor za reklame više.
U suštini, rijaliti programi su jedna velika trgovina, ali ne pravim proizvodima već očima koje ih prate. To ni odraslima nije lako da shvate, a kamoli djeci, ali osnovna ideja koje treba da budemo svjesni je da je ono što se u stvari prodaje publika, odnosno mi sami koji gledamo te programe.
Zašto se u regionu stalno prikazuju rijaliti programi?
Rijaliti program formira finansijski jaka privatna televizija koja želi da na ovom „cirkusu” zaradi i podigne rejting, što je sasvim legitimno. Sve je u funkciji novca i zarade. Biraju se učesnici opskurne prošlosti koji su spremni da zarad novca stave sve na tacnu. Potpisivanjem ugovora sa televizijom prihvatili su pravila igre u kojoj se nagrađuje neograničeni prostakluk, nasilje, agresivnost, najniže strasti, vulgarnost itd. Da li su oni reprezenti društva po bilo kom parametru? Apsolutno ne.
Ove programe gledaju ljudi koji su u prethodnom postupku privatizacije i tranzicije društva najviše propatili i kojima su rijaliti programi samo oduška i potvrda da u društvu postoje i lošiji i podliji ljudi, i zlobniji i nesrećniji, agresivniji i mnogo negativniji nego što bi oni ikada bili. Da li su ovi gledaoci rijaliti programa reprezenti društva po bilo kom parametru ozbiljne analize društva? Apsolutno ne.
U program se uključuju gledaoci koji su do krajnosti izmanipulisani. Njihov teški život i njihove muke se ne mogu rješavati gledanjem muka drugih, a posebno jer su muke drugih u tom programu namještene, virtuelne i organizovane da zavedu narod i uzmu im novac. Znači, samo lukrativne prirode. Da li su ova lica reprezenti društva po bilo kom osnovu? Apsolutno ne.
Na kraju, da pomenem da je u cijelom ovom galimatijasu značajna uloga porodice, društva, škole, naučnih i obrazovnih institucija, koje moraju mnogo odlučnije i jasnije svojim formalnim djelovanjem da upodobi emitovanje ovih rijaliti programa zakonskoj regulativi. Svi su odgovorni, ali su neki formalno zaduženi da tu odgovornost pretoče u djelovanje.
/Milovan Smiljković, Politika / Mojpedijatar / Intermagazin/
