Širom svijeta, Međunarodni dan pismenosti obilježava se 8. septembra, a ideja se rodila 1965. godine u Teheranu, na Svjetskoj konferenciji ministara obrazovanja na temu iskorjenjivanja nepismenosti. UNESKO je prihvatio prijedlog i obilježavanje ovog datuma počeo godinu dana kasnije.
Stazu koja vodi do rodne kuće prvog srpskog lingviste i reformatora srpskog jezika Vuka Karadžića u Tršiću, krasi mnoštvo drvenih tabli na kojima su ispisane srpske narodne izreke, koje je upravo sakupljao i zapisao Vuk. Na jednoj od njih piše i: „Blago onom ko zna da ne zna, a hoće da zna“. Međunarodni dan pismenosti je idealna prilika da se povedemo ovom izrekom i preispitamo svoje znanje, piše zelenaucionica.com.
Kako se Međunarodni dan pismenosti simbolično obilježava baš na početku školske godine, to je idealna prilika da mame provedu kvalitetno vrijeme sa svojim mališanima i u zanimljivom druženju obnove gradivo iz pismenosti. Pomozite djetetu da savlada sve pravopisne nedoumice i dajte mu neke osnovne upute: koje se riječi pišu spojeno, koje odvojeno, koje malim ili velikim slovom. Objasnite mu zašto se „ne znam“, „ne mogu“ i „sa mnom“ pišu kao dvije reči, zašto se ne kaže „višlji“, „odjelenje“ i „sumljam“, nego „viši“, „odjeljenje“ i „sumnjam“. Naglasite im da se riječca „ne” uvijek piše odvojeno od glagola, osim u četiri izuzetka: „nisam”, „nemoj”, „neću” i „nemam”, dok se uz pridjeve piše sastavljeno. Pomozite im da, sa vama, budu čuvari našeg jezika.
„Učenici ne razgovaraju, ne umiju da se izražavaju – ni pismeno ni usmeno.”
„Ne umiju da iskažu misao do kraja”, priča Katarina Vasiljević, profesorka srpskog jezika i književnosti iz Požege, za BBC na srpskom.
Osnovna znanja iz čitalačke pismenosti nema oko 38 odsto učenika prvog razreda srednje škole.
Da se telefon sve češće nalazi u dječijim rukama primjećuje i Sonja Denić iz Niša, majka dvoje djece.
Njen sin je učenik petog razreda i nije mu zanimljivo da sazna kako se Robinzon Kruso našao na pustom ostrvu. Ne privlače ga ni avanture Toma Sojera i njegovog nerazdvojnog druga Haklberi Fina.
Pravda se da ne razumije jezik kojim su lektire napisane i radije bi da pogleda neki šaljivi video na pametnom telefonu.
„Roditelj sada mora da čita sa njima, da im sve objasni.
„On u svakoj rečenici nađe po jednu nepoznatu riječ”, priča Denić.
Primjećuje da se gradivo ne razlikuje mnogo u odnosu na njene školske dane, a smatra da su pojava savremenih uređaja i učenje na daljinu tokom pandemije korona virusa odvukli djecu od pisanja i čitanja.
Časove srpskog jezika i književnosti njen sin će od ove godine imati pet puta nedjeljno.
„Mislim da je to potrebno i podržavam ideju da se njihov fond u svim školama poveća”, kaže odlučno ova mama za BBC.
U nastavnim krugovima u Srbiji sve je jača i ideja da se kursevi srpskog jezika uvedu na sve fakultete u zemlji, tvrdi profesorka Bjelaković.
„Pragmatični kursevi iz jezičke kulture, gdje bi se ukazivalo na učestale greške, kako treba da se napiše jedan naučni rad, jer svi studenti bez obzira na polje studiranja moraju da ih pišu.
„Učili su oni u osnovnim i srednjim školama osnova pravila pisanja, norme jezika, ali se vremenom znanje izgubilo, a podsjećanje i ukazivanje na propuste, koristilo bi im u daljem profesionalnom životu i u svakodnevnoj komunikaciji”, objašnjava Bjelaković.
Ukoliko bi se na tim kursevima izučavale specijalne vještine poput retorike za pravnike, dikcije za novinare, poslovne komunikacije za ekonomiste ili inženjere, onda bi uvođenje ovog predmeta imalo smisla.
Sa druge strane katedre mišljenja su podijeljena.
Studenti iz godine u godinu pokušavaju da savladaju obimne knjige, tako što kupuju sabrane i prepričane lekcije.
Svakodnevna komunikacija im se, primjećuju sagovornici BBC-ja, svodi na kratke poruke i skraćenice, a i plaćaju da im neko drugi napiše seminarski rad.
U Bosni i Hercegovini statistika o nepismenim građanima ne postoji. Odnosno, postoji brojka koja je nepotpuna i koja datira još iz 2013. godine, tačnije koja je sačinjena na posljednjem popisu stanovništva, piše Oslobođenje.
Od tada je prošlo skoro deset godina, a ta brojka danas može biti daleko veća. Prije svega jer je na popisu stanovništva bilo i onih koji se nisu izjasnili po ovom pitanju. S druge strane, pojam pismenosti je u svijetu opširniji od proste sposobnosti čitanja i pisanja. U kategoriji funkcionalne pismenosti broj nepismenih ljudi u BiH istakao bi poražavajuće podatke. UNESCO je u svom istraživanju pismenosti naveo kako se prema broju nepismenih BiH nalazi u rangu nerazvijenih afričkih zemalja u kojima broj nepismenih građana premašuje i iznos od 15% stanovnika koji se ne znaju ni potpisati.
U modernom svijetu pod pismenošću se podrazumijeva i digitalna, informatička, finansijska, pravna i druge vrste pismenosti. Posebno je zabrinjavajući podatak Agencije za statistiku BiH o 38 posto informatički pismenih u Bosni i Hercegovini.
Nepismenost i danas predstavlja veliki problem bh. društva čijem se rješenju, smatraju stručnjaci, u budućnosti treba ozbiljnije posvetiti.
