Duško Trifunović je bio istaknuti jugoslovenski književnik, dokazani pjesnik i muzički tekstopisac. Bio je čovjek iz naroda i čovjek sa dušom.
Za života je objavio oko dvadeset knjiga poezije, četiri romana i nekoliko drama. Prvu pjesmu je izdao sa dvadeset dvije godine, nakon povratka iz vojske.
Duško je svojim životom i djelom u neku ruku predstavljao spoj nespojivog. Bio je po zanimanju bravar, po uvjerenju utopista i populista, a po ličnom izboru i načinu poimanja života i stvarnosti jednostavno čovjek.
On je u svojim pjesmama, jednostavnim rječnikom, ali opet u svom stilu, šeretski pakovao dvosmislenost u stihove. Tako recimo, u pesmi : „Šta bi dao“ pjesnik piše strofu koja u prvi mah bezazleno opisuje teret koji neizostavno ide uz slavu i popularnost. Međutim, ako malo zagrebemo ispod površine, ovi stihovi bi dobili jednu novu dimenziju:
„Šta bi dao da možeš ovako
Dići ruke a puk da te slijedi
Dal’ bi i ti u svom srcu plak’o
Kao što se moje srce ledi“
Stihove ove, kao i veliki broj drugih Duškovih pjesama obradio je Goran Bregović. Uradivši muziku i aranžmane za ove pjesme, Bregović je sa „Bijelim dugmetom“ napravio priču koja je izazvala veliki odjek u Jugoslaviji 70-ih i 80-ih godina prošlog vijeka. Na dugmetovom repertoaru su se našle i pjesme: „Ima neka tajna veza“, „Glavni junak jedne knjige“, „Pristao sam biću sve što hoće“ itd.
Pjesme pretočene u muziku
Nije samo Goran Bregović stvarao muzičke hitove od Duškovih pjesama. U ovoj priči je impozantan broj izvođača, kako pop-rok scene, tako i zabavne muzike. A neki od njih su: Zdravko Čolić, Seid Memić – Vajta, Indexi, Teška industrija, Neda Ukraden, Željko Joksimović itd. Inače, svim navedenim muzičarima Duško je poklanjao svoje pjesme, odbijajući bilo kakvu novčanu naknadu.
Duško je kao dvadesetčetverogodišnji mladić doselio u Sarajevo. Živio je i stvarao u ovom gradu. U njemu je sazrijevao kao čovjek i kao pjesnik. Na sarajevskom tlu je napisao veliki broj pjesama i knjiga poezije. A u ovom gradu je živio sve do 1992. godine i izbijanja građanskog rata.
Duško Trifunović je nakon izbijanja rata izbjegao iz Sarajava. A kasnije je napravio kratak osvrt na prethodna dešavanja u ovom gradu. Često je imao običaj da kaže, u sebi svojstvenom maniru: „Ja nisam izbjeglica, ja sam izmaglica“
Njegovi stihovi „Po meni se ništa neće zvati“ su se na žalost obistinili. Po njemu se zaista ništa ne zove. I da, u ovom gradu se zaista po njemu ništa i neće zvati.
Izbjeglištvo
Postoji priča vezana za njegovo izbjeglištvo, koju prenose i potvrđuju ljudi sa raznih strana, kao i jedan dio domaćih medija. Po dolasku u Novi Sad ’92. godine Trifunović nije imao ni kučeta ni mačeta. Sve što je imalo bilo kakvu materijalnu vrijednost, kao i dobar dio njegovog stvaralaštva, ostalo je u ratu pogođenom Sarajevu.
I dalje je Duško Trifunović ulicama srpske Atine koračao uzdignute glave. Šetao je Dunavskim kejom neprimjetno i nenametljivo. Prkosan i ponosit kakav je bio još od mladosti. Poneki prolaznik bi mu prišao, poneko bi mu na određen način i pomogao. Iako on ni od koga ništa nije ni tražio.
Period lutanja
Zaboravljen od svih, Duško je kopnio potucajući se po parkovima, basamacima i gradskim klupama. Kako je sam tvrdio u jednom od svojih posljednjih intervjua, najteže mu je padala noć.
Ipak, sjetio se Trifunović, da ipak nije sasvim sam. Da ima daljeg rođaka negdje blizu željeznice. Kada ga je pronašao i zatražio pomoć, ovaj ga je odveo u vagon voza, koji se tih dana nije saobraćao. Useli se tako slavni pjesnik u vagon. Al’ da čovjek ne povjeruje, jedno jutro se probudi u Baru. Shvativši gdje je i o čemu se radi, Dušku nije preostajalo ništa drugo nego da iskoristi mogućnost da kao izbjeglica izvadi besplatnu voznu kartu.
Tako je nastavio danju lutati gradom, a noću ili ostajati u Novom Sadu, u vagonu, ili istim putovati za Bar. Zavisno od dana i voznog rasporeda. Tako je Trifunović često prelazio kilometre, a da se pritom nije mrdao iz vagona.
Možda bi ovo njegovo tužno putešestvije, a ujedno i sramotu društva najbolje objasnili stihovi jednog našeg muzičara i tadašnjeg Duškovog sugrađanina:
Sa mesta se ne pomakneš
A opet svima odmakneš
Nekad ostati znači trajati
I nismo neke delije
Al’ katkad je najsmelije
Na svome mestu stajati“
„Sve o životu kad se sazna
ostane samo zločin i kazna
i samoobmana — ima pravde
i samoodbrana — nisam odavde!
Jer moja duša jasno poima
da je najteže među svojima
a duše samo toliko ima
koliko deliš s dušmanima“
Na kraju ćemo još dodati da se poznati novosadski rok kritičar Bogomir Mijatović, detaljno pozabavio likom i djelom Duška Trifunovića. Iz njegovog pera je nastala knjiga: „Pamtite me po pesmama mojim“ u kojoj Mijatović pravi osvrt na cjelokupno Duškovo stvaralaštvo. Svaka njegova pjesma je zasebno detaljnije izanalizirana. A s obzirom da je pomenuta svaka pjesma iz širokog Duškovog opusa, ova knjiga je ispisana na 605 strana. A izdata je 2018. godine.
Na Palama se već tradicionalno jednom godišnje održava književna manifestacija „Dani Duška Trifunovića“ gde se okupljaju pjesnici iz Srpske, Srbije i Crne Gore, te u Trifunovićevu čast recituju najljepše stihove njegove I autorske poezije.
/Izvor: karolina.rs/ /CN/