– Čovjek ne može da bira vrijeme i mjesto gdje će se roditi, niti prilike i okolnosti u kojima će živjeti. To ne zavisi od nas. Ali ono što zavisi od nas i što se od nas očekuje jeste da budemo ljudi – uvijek i svuda. Da nas kao ljude prizna za svoje Bog, a prepoznaju preci i upoznaju savremenici – ovu jedinstvenu poruku, prije više godina, uputio je srpskom narodu patrijarh Pavle.
A njome kao da je najsažetije opisao svoj životni put koji je, kao Gojko Stojčević, započeo 11. septembra 1914. godine u slavonskom selu Kućanci kod Donjeg Miholjca.
O Gojku i njegovom bratu Dušanu najviše se starala očeva sestra Senka. Druga majka, kako je govorio patrijarh. Četvororazrednu osnovnu školu završio je u Kućancima.
Školovao se, potom, u Tuzli, Beogradu i Sarajevu, a ratne dane proveo je u Banji Koviljači i manastirima Ovčarsko-kablarske klisure.
Zamonašio se u manastiru Blagoveštenje 1946, dobivši duhovno ime po svom “nebeskom pokrovitelju” apostolu Pavlu.
Za episkopa raško-prizrenskog izabran je 1957, a za patrijarha Srpske pravoslavne crkve 1. decembra 1990. godine. Patrijarh Pavle je tada istakao da mu je jedini program rada Jevanđelje. U najteže vrijeme.
Na početku još jedne krvave, ratne decenije. Decenije velikog iskušenja i stradanja svog naroda, čiji je krst i breme nosio do upokojenja 15. novembra 2009. godine.
Više od pola miliona ljudi prisustvovalo je na ulicama Beograda posljednjem ispraćaju patrijarha Pavla.
Ovo su tek biografski i faktografski podaci. Za Srbe, on je za života postao mnogo više – živi svetac. Skroman, mudar, brižan, a istovremeno pun razumijevanja za novo doba puno iskušenja, brzo se nastanio u srcima miliona vjernika i ateista, kao nijedan njegov prethodnik.
Zato se i danas prepričavaju desetine događaja koji potvrđuju patrijarhovo podvižništvo, vjeru i privrženost i crkvi i narodu.
A bio je poznat ne samo po svojoj mudrosti već i po skromnom životu koji je vodio – sam je kuvao, šio, popravljao cipele, vozio se tramvajem i nijedan fizički posao nije mu bio ni stran niti težak.
