Bilo je mnogo razloga da neka knjiga ne dobije odobrenje za štampanje. Cenzor je mogao doći do zaključka da ona sadrži kritiku sovjetskog uređenja (čak i u uvijenoj formi, u vidu alegorije), da nije dovoljno patriotski obojena ili da ne odgovara vrijednostima sovjetskih građana. Pored toga, u knjigama se religija nije smjela prikazivati kao nešto pozitivno, kao ni nesovjetsko tumačenje pojedinih istorijskih događaja. Nisu štampani ni pisci koji su emigrirali iz sovjetske Rusije jer su tretirani kao neprijatelji i izdajnici domovine, piše Russia Beyond.
Evo nekoliko najpoznatijih knjiga koje su objavljene tek uoči raspada SSSR-a.
1. Ivan Bunjin, „Prokleti dani” (napisana 1918-1920, objavljena u Sovjetskom Savezu 1988)
Bunjin nije podržao boljševički prevrat. Bio je simpatizer bijelog pokreta i čak je htio otići na front kao dobrovoljac. Na kraju je 1920. emigrirao u Francusku.
U svom dnevniku je opisao haos i nerede u vrijeme revolucije i Građanskog rata, kao i svoj odnos prema boljševicima. Po tim zapisima je kasnije sastavio čuvenu knjigu „Prokleti dani”. Knjiga je 1925. godine objavljena u Parizu, ali u SSSR-u taj „antisovjetski” tekst nije mogao ugledati svjetlo dana.
2. Jevgenij Zamjatin, „Mi” (napisan 1920, objavljen u SSSR-u 1988)
Zamjatinova fantastična antiutopija vrlo je snažno uticala i na Oldusa Hakslija i na Džordža Orvela. Romani „Vrli novi svijet” i „1984.” napisani su poslije romana „Mi”, ali nijedan nije mogao biti objavljen u SSSR-u.
Roman „Mi” opisuje totalitarnu državu koja dosta podsjeća na militantni komunizam gdje vlasti kontrolišu čak i čovjekov intimni život. Sovjetski cenzori su u ovom djelu vidjeli ruganje sovjetskom poretku.
Zamjatin je uspio poslati rukopis na Zapad. Roman je izdat najprije u SAD-u, a zatim u Evropi. Pisac je u domovini bio izložen progonima za „izdaju”, da bi 1931. godine sam zamolio Staljina za dozvolu da napusti zemlju. Od tada je živio u Parizu, gdje je umro 1937. godine.
3. Mihail Bulgakov, „Pseće srce” (napisan 1925, objavljen 1987)
Većina Bulgakovljevih djela zbog kojih ruski čitaoci obožavaju ovog pisca objavljena je poslije njegove smrti.
Rukopis romana „Pseće srce” konfisciran je 1926, ali je na molbu Maksima Gorkog tekst poslije izvjesnog vremena vraćen autoru. Ubrzo zatim se pojavio u „samizdatu” (tj. prepisivan je ili prekucavan bez dozvole cenzure) i stekao je nevjerojatnu popularnost.
„Pseće srce” je u SSSR-u prvi put objavljeno 1987, a ekranizirano je 1988. godine. Ta ekranizacija je postala pravi hit. Mnoge fraze iz filma su ušle u narod kao krilatice.
4. Boris Pasternak, „Doktor Živago” (napisan 1945-1955, prvi put objavljen u SSSR-u 1988)
Ovaj roman je objektivna priča o revoluciji i Građanskom ratu u Rusiji. To je jedno od najvećih djela ruske književnosti 20. vijeka. Djelo je Pasternaku donijelo Nobelovu nagradu i ujedno postalo uzrok velikog progona njegovog autora u SSSR-u.
Pasternak ga je otpremio u Italiju, gdje je „Doktor Živago” prvi put objavljen (nedavno su objavljeni dokumenti koji sadrže dokaze o umiješanosti CIA u publikaciju romana u zemljama socijalističkog bloka). Ubrzo zatim je Pasternak u domovini proglašen neprijateljem države, poslije čega je počeo progon.
Pisca su toliko proganjali da su u toj kampanji bili angažovani i obični proleteri. Pojavio se čak i aforizam – parafraza jednog kritičkog govora na partijskim sastancima: „Nisam čitao Pasternaka, ali ga osuđujem”.
5. Aleksandar Solženjicin, „Arhipelag Gulag” (napisan 1958-1968, dopunjavan sve do 1979, objavljen 1989)
Godine 1968. se u časopisu „Novi svijet” pojavila Solženjicinova priča „Jedan dan Ivana Denisoviča”, zasnovana na ličnom piščevom osmogodišnjem zatvorskom iskustvu.
Sav kasniji život Solženjicin je posvetio istraživanju sovjetskog kaznenog sistema i represija u SSSR-u. Prikupljao je podatke o kazneno-popravnim logorima u cijeloj zemlji, opisivao kako su se oni stvarali i ko je u njima radio. Sve je to ušlo u knjigu.
„Arhipelag Gulag” je prvi put objavljen u Parizu 1973. godine. Solženjicin je proglašen izdajnikom domovine i oduzeto mu je državljanstvo. Prisiljen je da napusti zemlju.
U „Novom svijetu” su se 1989. godine pojavila pojedina poglavlja njegovog istraživanja, a tokom 1990-ih je objavljena integralna verzija knjige. Tada je Solženjicinu vraćeno državljanstvo i on se vratio u Rusiju.
/Izvor: Russia Beyond/
