Andrić bi danas mogao samo da ponovi ono što je zapisao u “Travničkoj hronici”, da je Bosna “zemlja labavih zakona i rđavih gospodara”. A mi bismo dodali: “Podjednako kada je bila pod tuđinskom vlašću i danas kad je vode domaći unesrećitelji”.
Riječi su profesora Filološkog fakulteta u Banjaluci Duška Pevulje koji je za “Glas Srpske” govorio o prvom i jedinom srpskom Nobelovcu, povodom 60 godina od kada je Švedska akademija objavila da je ovo veliko priznanje pripalo Ivi Andriću. Kako je kazao da to što je Andrić prvi i za sada jedini srpski dobitnik Nobelove nagrade za književnost svjedoči da je on veliki evropski pisac.
– To je bio trenutak kada je snop svjetlosti pao na književnost malog jezika. Tu činjenicu posmatram i kao nepravdu koja je nanesena srpskoj književnosti 20. vijeka, zato što je jedna od najvećih evropskih književnosti ovoga razdoblja. Na malim jezicima nastaju velike književnosti, ali budući da je ova nagrada uglavnom politički opredijeljena, Andrić je ostao do danas jedini pisac koji je ovjenčan ovim priznanjem, a stvarao je na srpskom jeziku – kazao je Pevulja.
Postoje svjedočanstva savremenika da se Titu nije sviđalo što je Andrić dobitnik te nagrade, a kako je rekao Pevulja, Dobrica Ćosić je zabilježio u memoarskim zapisima da je na njegovo insistiranje došlo do jedinog susreta Tita i Andrića, nakon što je pisac dobio svjetsko priznanje.
– Prema Ćosićevim zapisima, bio je to hladan susret u kojem su i jedan i drugi djelovali suzdržani. S druge strane, Đilas je govorio kako Andriću nije trebala Partija, ali da je on trebao njoj. Do kraja lojalan, uvijek odmjeren, Andrić nije iskazivao, koliko je meni poznato, znakove naročitog koketiranja sa svijetom poslijeratne politike, koji mu je bio stran – objasnio je Pevulja.
Istakao je da se snaga Andrićevog djela ogleda u tome što je njegov opus izdržao probu vremena.
– Kao umjetnik koji je pažljivo osluškivao impuls vremena, bio je svjestan neumoljivosti njegovog rešeta. Andrić privlači bogatom i sasvim osobenom slikom svijeta, majstorstvom oblikovanja junaka, besprijekornim stilom, rečenicom kakvom niko ni prije ni poslije njega nije pisao, gnomskim izrazima kojima se ostvaruje mudrost umjetnika koji je iskazivao duboko poznavanje čovjeka i svijeta – naveo je Pevulja.
Naglasio je da je najvažnije što je Andrić i danas čitan, te da njegove portretizacije našeg čovjeka i ovog prostora neće nikad biti prevaziđene, niti će ih iko sa više uspjeha i vjerodostojnosti predstaviti.
– Njegova knjiga meditativne proze “Znakovi pored puta” danas se čita kao kakav katehizis, kao putokaz na sve brojnijim raskrsnicama našeg života i uzbudljivog vremena. Ono što je napisao o Vuku i Njegošu, svojim uzorima, predstavlja i danas ponajbolje stranice koje su o ovim velikanima srpske umjetničke riječi napisane – rekao je Pevulja.
Andrić je na dodjeli Nobelove nagrade tražio da ga prati “Marš na Drini”, a ovaj potez Pevulja vidi kao snažan pečat na njegovu odluku da bude srpski pisac.
– Njegovo djelo je nezamislivo bez srpske duhovne tradicije, a on sam kao ličnost u duhovnom smislu, bez njenih stubova, kao što su Vuk i Njegoš i srpska epska tradicija. Pisao je da u Njegoševom djelu ima putokaza za svakoga i svjetlosti koja se nikad ne gasi – ispričao je Pevulja i dodao da je stoga Andrićev izbor pomenute kompozicije logičan slijed i zlatni vez na duhovnu biografiju toliko složenu, a opet tako skladnu i jednostavnu.
Besjeda
Te 1961. godine u besjedi u ime Nobelovog komiteta navedeno je: “Andrić nosi u sebi mnogo nježnosti za ljude, ali ne uzmiče pred strahotama, niti pred nasiljem, koje u njegovim očima potvrđuje stvarnost zla. On je majstor sasvim ličnog, originalnog kruga motiva. Otvara dosad nepoznatu stranicu svjetske hronike i obraća nam se iz dubine napaćene narodne duše Јužnih Slovena”.
izvor /Glas Srpske /
