Priče starih ljudi po seoskim okupljanjima uz kafu i čašicu “meke”, koja obara tek kad se popije litar i više, o prošlosti moga sela, Starogorskog kraja koji seže od Drine i Starog Broda do Babić bora u opštini Sokolac, pa i šire, koje sam slušao još dok sam bio dječak, bile su povod da zavolim istoriju i posebno epske mitove.
Priča to učenik trećeg razreda gimnazije u Srednjoškolskom centru “27. januar” u Rogatici Radoš Mališić, dodajući da je ljubav o prošlosti proširio u osnovnoj školi kroz nastavni predmet istorija koga je na, kako kaže, pristupačan način predavao nastavnik Miroslav Rebić u Osnovnoj školi “Sveti Sava”.
“Posebno sam pomno pratio lekcije o srednjovjekovnoj Srbiji i Bosni i zemljama vlastele Pavlović i drugih srpskih vladara od Nemanjića do Karađorđevića”, dodaje Radoš.
Išao je i dalje od onoga što su nudili školski udžbenici pa je tražio i drugu literaturu u školskoj i gradskoj biblioteci, a posebno na internetu.
“Mnogo toga urezao sam u pamćenje i sada kada sam postao srednjoškolac uz pomoć mentora, moje profesorice akademskog slikara Danijele Novaković i uprave Srednjoškolskog centra, koji su mi materijalno i na svaki drugi način pomagali, pokušao sam da to znanje, i u neku ruku hobi, o istoriji svoga naroda kistom i postojanim masnim bojama, likovnim izrazom grafika na dijelu zida hodnika škole, ostavim kao jedinstven prilog čuvanju i njegovanju srpske kulturno-istorijske baštine”, kazuje Radoš.
Sve to, u vrijeme pandemije virusa korona i vrlo otežanim uslovima, ovaj skromni mladić uokvirio je bordurama, arkadama, granama vinove loze, narodnim kolom i drugim ukrasnim motivima najviše sa srednjovjekovnih stećaka.
“Prenio sam početnu stranicu Povelje Kulina bana iz 1189. godine, i “zakitio” stilizovanim motivom sunca, ukrasom “konjanik” sa jednog od stećaka iz nekropola Varošišta ilustrovao sam Povelju bana Matije Ninoslava iz 1240. a Povelju kralja Tvrtka prvog iz 1378 “ovjerio” njegovim pečatom, dok Povelju kralja Stefana Dabiše iz 1392. prati motiv grba poznate srednjovjekovne porodice Pavlović koja je stolovala u gradu Borač, nedaleko od današnje Rogatice”, objašnjava Radoš.
Vodeći se izrekom “Ko zaboravi i ne čuva svoju prošlost neće imati ni budućnost”, cilj mu je bio, priča, da skrene pažnju na činjenicu da je bogato kulturno-istorijsko naslijeđe ugroženo raznim neistinama i falsifikatima.
O Radoševom stvaralaštvu Danijela Novaković, koja mu je u nekim djelovima obrazovanja bila i profesorica likovnog vaspitanja, ima samo riječi hvale.
“Ono što je ovdje bitno je činjenica da je Radoš uspio da preko ovog mini projekta riješi dilemu kako da po njemu na najjednostavniji i najbolji način zaštiti i očuva srpsku kulturno-istorijsku baštinu koja mu je očito ne samo opsesija nego i velika ljubav. U tome je, po mom mišljenju, u potpunosti uspio i zaradio visoku ocjenu. Njegov primjer koji ćemo prolazeći pored zgrade Srednjoškolskog centra moći gledati kroz otvorene zavjese i prozore neposredno sa ulice, bilo bi dobro da na ovakav ili neki drugi način slijede i mnogi drugi, stariji i posebno mlađi, koji hodaju sa mobilnim telefonima u rukama, a malo znanja o svojoj i prošlosti naroda kome pripadaju”, poručuje Novakovićeva.
Pohvale
Rad Radoša Mališića naišao je na opšte odobravanje i divljenje uprave i zaposlenih u Srednjoškolskom centru. Bio je to povod da ga direktorica Centra Žaklina Lelek javno pohvali i skromno nagradi u očekivanju nastavka njegovog rada ne samo u hodniku nego i nekim drugim prostorijama ove obrazovne ustanove.
