SERGEJ TRIFUNOVIĆ ZA CENTRAL NEWS: “DEŠAVA NAM SE LUDILO“

 

„Kroz povećalo se gleda svaka moja riječ,
koga spominjem u kojoj pjesmi i šta sam htio reć’…“
Ovo je stih bosanskohercegovačkog repera Edina Osmića, preciznije Eda Maajke.
Isti stih opisaće i glumca Sergeja Trifunovića. Hvaljen i osporavan, prvak cenzure i šampion medijskog prostora, ugnjetavan i citiran… Glumac, muzičar, humanista, pa i političar, Trifunović je jedna od najkontroverznijih ličnosti 21. vijeka na domaćoj sceni. O karijeri, životu u Americi, kulturnoj sceni Srbije, političkim dešavanjima, intelektualnoj eliti i slobodi medija glumac je govorio za CENTRAL news.

 

Pozorište ili film?

Gluma je sjajna profesija i zaista volim to što radim. I u pozorištu i na filmu. Između pozorišta i filma biram i pozorište i film. To su dva različita koncepta i svaki ima svoje specifičnosti i svoju draž. Imam mnogo uloga kroz karijeru i ne mogu baš izdvojiti neku najdražu, ali uvijek sam želio igrati Hamleta u pozorištu i Spidermana u filmu. Gluma mi je donijela mnogo pozitivnih stvari u životu i mnogočemu me naučila: i o ljudima i životu, rasvijetlila mi je ljudske osobine, istoriju, umjetnost, generalno. Gluma objedinjuje ostale umjetnosti i zbog toga je posebna.

 

Saradnje i nagrade

Sarađivao sam sa mnogobrojnim glumačkim bardovima, a kroz cijelu karijeru najteže je bilo sarađivati sa mnom. I meni i mojim kolegama. Ja sam užasno „težak“ čovjek, zahtjevan i umijem biti i neodgovoran. Što se tiče saradnje sa kolegama, volim da radim sa svima, ali moji najbolji ženski partneri su Branka Šelić u pozorištu, a na filmu je to bila Mira Furlan, koja je bila autentična i kao glumica i kao čovjek.
Kada je riječ o nagradama, one su jako bitne do momenta kada ih dobijete. Tada postaju suveniri koji zadovoljavaju dio sujete. Od nagrada na koje sam ponosan izdvojio bih nagradu u Mostaru za film „Ajvar“, jer je Mostar moj rodni grad, a najdraža mi je nagrada „Zoran Radmilović“, i „Car Konstantin“.

Kultura i umjetnost na Balkanu

Na ovim prostorima vlada strah, koji vodi u zaglupljivanje i bolno ćutanje. Kultura je u blatu i za kulturu više niko ne mari. Uzmite u obzir SANU (Srpska akademija nauka i umjetnosti). U ovakvom društvu i sistemu, oni bi trebalo da budu hapšeni i proganjani, jer bi trebalo da reaguju na sve devijacije današnjice. S obzirom da su tihi i poslušni, kultura ide nadole. Rijetki su oni koji se javno oglase i ukažu na probleme i pojave koje uništavaju i nauku i umjetnost. Intelektualna elita je samu sebe ukinula, a sa tim samoubistvom, umrlo je sve što je vrijedno.

 

Život u Americi i humanitarni rad

U Ameriku sam otišao, relativno, kasno. Imao sam 31 godinu, ali sam prvo htio da ovdje ostavim neki trag. Amerika je, možda, moje najbolje životno iskustvo. Da nisam otišao tamo ne bih ni osnovao fondaciju „Podrži život“. Značilo je mnogo i za profesionalni napredak, ali i privatni. Tamo sam, za četiri i po godine, naučio da se organizujem i preporučujem svima, posebno mladim ljudima, da što više putuju i šire vidike. Kada je riječ o fondaciji „Podrži život“ ja bih najsrećniji bio da ta fondacija ne mora da postoji, ali nažalost, danas djecu liječimo putem SMS poruka. Kada humanitarne fondacije ne budu postojale, to će značiti da država doro radi svoj posao.

 

Politička dešavanja i angažman

Ono što se desilo u Crnoj Gori, Banjaluci i Sarajevu su ozbiljne promjene i za mene je to dokaz da se nešto konačno dešava u regiji. Mi smo narod koji, dok neko dobro ne „izbatina“ , nema želju za promjenom, ali narod se doziva pameti i promjene su već vidljive, tako da vjerujem i u promjene u Srbiji. Ja u politiku nisam ušao da bih pravio karijeru, ja karijeru imam bez politike. Ušao sam u to blato (politiku) u želji da nešto promijenim, i da uz mene budu oni koji žele promjene, a ne da materijalno profitiram. Međutim, narod, kako kaže „neće da se petlja“ i dok god budemo imali takav stav, biće nam kao što je i danas- loše. Iskreno, nemam ništa protiv koncepta vladara, ali da taj vladar ne bude kao ovi danas. Kakvi su vladari u zemljama regiona, pa i svijeta, dovoljno govori podatak da se demonstracije dešavaju od Australije do Amerike. A politika kod nas se zasniva na nacionalizmu, a nacionalizam je idealno gorivo za klanje, krađu i vrijeđanje inteligencije. Nadam se da ćemo doživjeti neko otrežnjenje, jer smo došli do ruba. Vlada nepismenost i bijela kuga, siromaštvo i bolest, a narod još uvijek vjeruje patetičnim govorima političara.

 

 

 

 

 

 

Mediji i objektivnost

Mediji i predstavljaju najveći problem u društvu. Malobrojni su oni koji se mogu deklarisati kao „slobodni mediji“. Država privatizuje medije, i onda oni služe kao PR službe pojedinaca ili organizacija. Mediji su postali fabrika laži. Iako ima odličnih novinara, medijske kuće za koje oni rade, a koje se predstavljaju kao objektivne, u stvari samo glume objektivnost.

 

Ko je Sergej Trifunović?

Sve ono što ste naveli u uvodu ovog razgovora. Kada fondacija „Podari život“ prikupi novac za nečije liječenje, onda sam heroj, sljedećeg momenta kad uđem u politiku onda sam plaćenik i poltron vlasti. Kako ljudima paše, hiljadu je Sergeja, ali u stvari, Sergej Trifunović je jedan. Ja sam čovjek koji jako voli ono što radi i koji ne može da ne reaguje na sve društvene, socijalne i političke pojave. Da nisam reagovao na sve ja bih bio samo zabavljač i bio bih nesrećan. Moj zadatak i cilj je da se, kao i svaki čovjek koji je poznat javnosti, trudim da utičem na najbolji mogući način u kreiranju javnog mnjenja.

 

Jahorina i Istočno Sarajevo

Ja ovdje nisam stranac. Rođen sam u Mostaru, pa mi je narod na teritoriji BiH i mentalno i duhovno i jezički blizak. Istočno Sarajevo se izgradilo, a na Jahorini sam skijao nekoliko puta. Direktor OC Jahorina, Dejan Ljevnaić je zaista uradio ogroman posao, Jahorina je sada prepoznatljiva u svijetu i važi za jedno od najboljih evropskih skijališta. Mislim da se sada kaju oni koji su ga otjerali sa funkcije direktora „Skijališta Srbije“.

 

 

 

 

Sergej Trifunović. Osim istog stava oko njegovog neospornog glumačkog talenta, sve što je vezano za ovog čovjeka nailazi na oprečne stavove javnosti. Jedni ga jako vole, drugi još više mrze.  Neko će reći da nije trebalo da se hvata u koštac sa politikom, neki će pak reći da је dobro što je neko glasno progovorio. Neki će da ga napadaju, drugi poštuju i da sa uživanjem gledaju njegove uloge. Cijelog života između ljubavi i mržnje, glume i iskrenosti i u stalnom sukobu sa autoritetima. Mišljenja su podijeljena, ali jedno je sigurno — Trifunović je već tri decenije konstantan u pozorištu i filmu i konstantno privlači pažnju javnosti. Nekada toliko da ga cenzurišu.

Ali, kako je rekao u intervjuu za CENTRAL news — „Sergej nije čovjek koji odustaje“.

/CENTRAL news/