Prije 50 godina Banjaluka je bila grad razoren zemljotresom, pogođen epidemijom i okovan snijegom, ali su Banjalučani ipak veselo dočekali Novu godinu.
Iz garaža, baraka, vagona, prikolica i oštećenih kuća, kroz koje je duvao ledeni vjetar, čula se pjesma i veseli žamor. Banjalučani su se radovali prvoj novogodišnjoj proslavi, nakon katastrofalnog zemljotresa u oktobru 1969. Jer, za novu 1970. nikom u ranjenom gradu nije bilo slavlja, samo su gledali da nekako prežive.
Iz garaža, baraka, vagona, prikolica i oštećenih kuća, kroz koje je duvao ledeni vjetar, čula se pjesma i veseli žamor. Banjalučani su se radovali prvoj novogodišnjoj proslavi, nakon katastrofalnog zemljotresa u oktobru 1969. Jer, za novu 1970. nikom u ranjenom gradu nije bilo slavlja, samo su gledali da nekako prežive.
Godinu kasnije optimizam i pjesma su se vratili u razoreni grad. Djelić te atmosfere sačuvan je u arhivu Radija RS, gdje je pohranjen audio snimak specijalne praznične emisije, posvećen dočeku nove 1971. u Banjaluci. Emisija je, ustvari, bila radio most, snimljen u studijima tadašnje Radio Banjaluke i beogradskog Radija 202. Banjalučane su hrabrili i uveseljavali, između ostalih, i glumica Ružica Sokić, filmska diva koja je odrasla u Banjaluci i čuveni pisac Branko Ćopić.
S druge strane „mosta“, u banjalučkom studiju, gostovao je kompozitor Vlado Milošević. On je slušaocima otkrio da je Ćopić, kao dječak, kod njega učio violinu, ali bez velikog uspjeha, jer „za muziku nije talentovan, kao za propovijedanje.“
-Kao i mnogi drugi Banjalučani i ja sada živim u kamp prikolici, i u toj prikolici privodim kraju komponovanje simfonijske kompozicije o zemljotresu – otkrio je Vlado Milošević.
Tih prazničnih dana u Banjaluci je 8.850 porodica, koje su ostale bez domova, živjelo u prikolicama i vagonima, njih oko 3.500 u garažama, 1.500 kod rodbine, dok se 1.500 porodica, uprkos riziku, vratilo u svoje oštećene stanove, bježeći od zime. Banjaluka je bila okovana snijegom i hladnoćom, u to vrijeme uobičajenom u zimskim mjesecima.
Ipak, u gradu je vladao optimizam, jer su se neki Banjalučani već uselili u novoizgrađene stanove ili barake, a zvaničnici su obećavali da će uskoro svi dobiti krov nad glavom. To je bilo vrijeme kad su političari ispunjavali obećanja.
I dok su u Banjaluci nicale zgrade, omladina iz grada je svakog vikenda odlazila u okolna sela, na radne akcije nazvane „vikendi solidarnosti“, kako bi pomogli u obnovi zemljotresom oštećenih kuća i imanja.
Radni elan i veselo novogodišnje raspoloženje nije pokvarila ni epidemija gripa, koja je te zime zahvatila grad i zbog koje je u višim školama i na fakultetima u Banjaluci obustavljena nastava.
Ipak, studenti su se, uz šmrcanje, zabavljali na novogodišnjim žurkama, pa je iz kolonije kamp prikolica, nazvane „Naselje Eskima“ odjekivala pjesma i svirka. U tom „Naselju Eskima“ je, nakon što je u zemljotresu srušen Studentski dom, živjelo je oko 400 mladića i djevojaka, koji su iz drugih gradova i mjesta došli na studije u Banjaluku.
– Kako nam je ovdje? Pa hladno! Nismo slučajno ovaj svoj privremeni studentski dom nazvali „Naselje Eskima“. Ali, nema veze, učimo, radimo, družimo se kao i svi studenti. Vjerujemo da će i ovo brzo proći i da će nam u novoj godini biti bolje – rekla je tada, u spomenutoj novogodišnjoj radio emisiji, jedna studentkinja Pedagoške akademije.
/srpska.info/
