U vrijeme osmanske vlasti, Glasinac je u teritorijalnoj organizaciji pripao nahiji Pavli, koja je dobila ime po vlasteolskoj porodici Pavlovića, čije zemlje su potpale pod ovaj Vilajet. Izgleda da su crkva na Glasincu kao i sama čaršija prilikom osvajanja doživjele razaranje.
Ipak Glasinac kao raskrsnica puteva ni najmanje nije izgubio na značaju. Čak šta više, sada je put koji je spajao novoformirano Sarajevo i sjevernu Bosnu dalje prema Carigradu, jednim svojim krakom prelazio preko Glasinca. Drugi značajni putevi za Beograd, Olovo, Srebrenicu, Hercegovinu i dalje, prolazili su preko Glasnica. Zbog toga ne treba da čudi što su Turci osnovali novu kasabu Glasinac (na prostoru današnjeg sela Novoseoci). Kasabu je 1589. godine osnovao neki Hadži Ibrahim-aga. U kasabi je izgrađena džamija, karavan-saraj, dućani i mekteb. U kasabi su bile 62 muslimanske kuće a nemali broj stanovnika kasabe bili su vojnici. Kao glavni razlog za osnivanje kasabe navedeno je „čuvanje opasnih puteva u kadiliku Čelebi Pazar (Rogatica), zajedno sa stanovnicima Prače“.
Proces islamizacije stanovništva je bio u svom punom zamahu početkom XVII vijeka, o čemu svjedoče i turski popisi. Međutim, hrišćansko stanovništvo nije posve nestalo. Tako se u priložnicima manastiru Ostrog, pominje i neki Nenad sa Glasinca. Jedan broj glasinačkih porodica, sklanjajući se od nove vlasti, utočište je našao u Dubrovniku, odnosno njegovoj okolini.
Ipak sukoba između hrišćanskog stanovništva i osmanske vlasti nije nedostajalo. Romanija je postala stjecište hajduka, kako sa Glasinca tako i iz drugih krajeva. Hajduci su na ovoj obrasloj i teško prohodnoj planini nalazili idealne uslove za svoje djelovanje. Svakako najpoznatiji hajduk koji se veže za Glasinac i Romaniju bio je Starina Novak. Djelovanje hajdučkih družina održaće se sve do austrougarske vlasti.
Najpoznatija ličnost perioda osmanske vlasti bio je Šahin Hasan-paša. Predanje kaže da je porijeklom sa Glasinca, kao dijete odveden je u janjičare od strane buljubaše Banda. Kada je izgradio solidnu vojničku karijeru, vratio se na Glasinac 1639. godine gdje je ubio starog Bandu. Postavljen je za pašu Bosanskog pašaluka. Zna se da je bio i na položaju upravnika Hercegovačkog sandžaka, a u „bijelom svijetu“ pokazao se odličnim vojnikom i vještim upravnikom. Zauzeo je Halep i Bagdad, upravljao Tripolisom, a karijeru je završio kao upravnik Kaniže. Umro je od kuge u Istambulu 1647. godine.
Za vrijeme svoje vladavine izgradio je onaj veliki han na Mačkovcu, koji smo već pominjali, a za koji putopisac Evlija Čelebija kaže da je bio među deset najvećih u cijelom Osmanskom carstvu. NJegov sin Hajdar-beg bio je oženjen jednom od princeza iz Istambula, a o tome postoji zaista lijepa epska pjesma „Gazi Husrev-beg vodi svatove u Stambol“. U ovoj pjesmi se pominje i junaštvo Đerzelez Alije, koga takođe narodno predanje smješta na Glasinac. Nasljednici Hasan Šahin-paše vladaće najvećim dijelom Glasinca sve do dolaska austorugarske vlasti.
Osim što su prilike za život na Glasincu bile prilično nestabilne, po pitanju djelovanja hajdučkih četa i čestih prolazaka naoružanih turskih vojnika (od kojih su mnogi bili odmetnuti od vlasti), Glasinac kao usputno mjesto morile su i periodične pojave kuge, usljed kojih je stradala većina stanovništva. Tako se bilježe podaci da je u XVIII vijeku „Glasinac gotovo nenaseljen“ i da uglavnom služi kao mjesto okupljana vojske koja se spremala za dalje pohode. Međutim, upravo tada kreće naseljavanje stanovništva na Glasinac sa prostora Crne Gore i Hercegovine. Po istorijskim zapisima bilo je i pojedinačnih prelazaka porodica na opustjela imanja, ali najveći zamah preseljavanju bio je pohod Numan-paše Ćuprilića, koji je porazivši Drobnjake 1713. godine, odlučio da razbije ovo jezgro nemira i pobuna te oko 3.000 ljudi iz Drobnjaka i okoline nasilno preselio na Romanijski plato. Naseljavanje na Glasinac se nastavlja, sada olakšano, jer su docniji doseljenici imali pomoć svojih rođaka. Čak su i muslimanski rodovi počeli da se naseljavaju na Glasinac.
Sudeći po osmanskim popisima, Glasinac u 19. vijeku više nije bio pust uprkos tome što su kuge i dalje periodično izbijale.
Sokolac kao selo i novo središte Glasinca osnovano je 1862. godine, kada se na Gracu ulogorilo šesnaest tabora turske vojske, čekajući da krenu u pohod na Srbiju, usljed političke krize između Srbije i Osmanskog carstva (incident na Čukur česmi). Kako do otvorenog sukoba nije došlo, a kriza je potrajala, vojska je na tom mjestu ostala duži period. Za njene potrebe han je izgradio neki Marijan a nakon toga nikli su i drugi hanovi i dućani. Tako je postao Sokolac, koji je ime dobio po tome što je zemlja bila u vlasništvu begova Šahinpašića – Sokolića.
Tekst: mr Tomislav Tamburić
