Središte Glasinca srednjeg vijeka svakako je bila crkva na Glasincu (danas mjesto Crkvina). Kao središnja tačka Glasinca pominje se u više dokumenata Dubrovačkog arhiva.
Ovi dokumenti sačinjeni su iz praktičnih potreba trgovine pa tako saznajemo da je u neposrednoj blizini bila carina (današnji Bjelosavljevići) kao i neka voda – vodena površina, dovoljno velika da se pominje kao orijentir (vjerovatno lokalitet Jezero u neposrednoj blizini Crkvine). Sam položaj crkve i carine je na raskrsnici puteva koji su vodili iz Dubrovnika prema Olovu, zatim i utvrđena mjesta Borač, Pavlovac i Hodidjed i dalje prema Podrinju, što je uslovilo da stanovništvo Glasinca uglavnom bude naseljeno stočarima i trgovcima „ponosnicima“ koji su vršili usluge transporta robe iz gradova i utvrđenja preko Glasinca. Ovi trgovci su, sudeći po izvorima, stanovali u katunima i nazivani su vlasima, shodno podjeli na društvene klase u srednjem vijeku. (Vlasi je naziv za poluslobodne stočare, koji se često bave i prenosom robe, kao što je to kod nas bio slučaj.)
Glasinac onog vremena bio je pod vlašću velikaške porodice Pavlović, jedne od najmoćnijih porodica bosanskog plemstva, nakon smrti kralja Tvrtka Kotromanića. Centar oblasti Pavlovića je utvrđeni Borač. Istorijski izvori ostavljaju mogućnost da je carina na Glasincu u nekom periodu bila pod upravom velikaške porodice Kosača. Takođe, u predanju se govori i da je ovim krajem vladala Prokleta Jerina, odosno Irina Branković, supruga despota Đurađa Brankovića i majka despota Lazara Brankovića. Po predanju, granica Srbije je bila na brdu Puhovcu, na kome je Jerina prisilnim radom izgradila utvrđenje. NJeno ime se sačuvalo i u nazivu za stari kaldrmisani put – Jerinina cesta, koji je išao gotovo istovjetno sa današnjim modernim, od Sokoca prema Vlasenici.
Glasinac je imao i vjerske objekte. Crkva na Glasincu svakako je najpoznatija. Pored nje se nalazi i nekropola stećaka – srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika. Danas ih ima oko 300, ali taj broj morao je biti barem dvostruko veći, jer su neki stećci upotrijebljeni za gradnju spomenika austrougarskim vojnicima nakon okupacije, izgradnju crkve na Gradcu, Zadružnog doma, mostova, privatnih objekata i slično.
Arheološka istraživanja (arheolog A. Jašarević, 2013–14) otkrila su da je crkva bila od sedre, freskopisana, sa drvenim krovom i sahranjenim pokojnicima unutar same crkve, što znači da je bila ktitorska. Osim ove postojala je i crkva na lokalitetu Misa uz Rešetnicu, nekih dva kilometra prateći tok Rešetnice od današnje Crkve Sv. Proroka Ilije. I sada se mogu pronaći jasno vidljivi temelji dva objekta i nekolike desetine stećaka. Nažalost, istraživanja ovog lokaliteta nisu urađena.
Takođe, pominje se i crkva u mjestu Donji Odžak, na putu za selo Mačkovac. U Šematizmu mitropolije Dabrobosanske iz 1883. godine navedena je na trećem mjestu jednostavno kao Hram. Ova crkva je bila svakako velikih dimenzija i sva od tesanog kamena, a od ovog kamena, u tursko vrijeme, sazidan je nadaleko čuveni han porodice Šahinpašić, koji pominje Evlija Čelebija prilikom svog putovanja iz Beograda ka Sarajevu, sredinom 17. vijeka.
Veoma bitna godina za period o kome govorimo je i 1392. Bosanski kralj Dabiša uputio je poziv „boljarima, vojvodama, banovima, knezovima, tepčijama i županima“ da se odupru „moćnoj turskoj vojsci koja je naprasito ušla u Bosnu“ početkom 1392. godine. O ishodu ovog sukoba saznajemo iz kasnije darovnice kralja Dabiše, kojom on daruje određene posjede hrabrom vitezu (iz porodice Radivojević ili Sanković), zbog toga što je „polivao svoje svijetlo oružje krvlju turačkom“ a vojska kralja Dabiše natjerala je Turke nazad u Srbiju.
O značaju i čuvenju Glasinca svjedoči i to što je admiral španske flote Petar Ohmućević (Grgurić), rodom Dubrovčanin, krajem 16. vijeka, želeći da mu se prizna plemićki status, falsifikovao svoje porodično stablo i stvorio „Ilirski Grbovnik“ u kojem tvrdi da je porijeklom sa Glasinca. Naime, on je tvrdio da je potomak čuvenog Relje Krilatice, ili Relje Luburića sa istoimenog Luburić polja, a u rodovnik je uvrstio i slavne pretke „episkope crkve na Glasincu“ Dobrogosta i Dobrosava Grgurića, koji su navodno episkopijom upravljali u prvoj polovini 14. vijeka.
Turci su ipak nastavili da napadaju zemlje Pavlovića, uporno i sistematski. Vojvoda Radoslav Pavlović dao je da se na njegovom stećku ukleše natpis koji između ostalog kaže: „Dok življah, ne mogaše me turski car nikojim junaštvom nit kakvim darovima, pa ni borbom ni velikom silom iz moje zemlje potisnuti niti pobijediti. Još manje sam mislio da se odreknem svoje vjere. Bog mi je dao da sam mnogo puta pobijedio Turke. Hvala Bogu i slava što vazda vjerovah i što svoju zemlju ostavljam još u hrišćanskoj vjeri.“
Ipak, njegovi sinovi, koji su ga nasleđivali redom po starini: Ivaniš, Petar i Nikola, doživjeli su da Turci zavladaju njihovim posjedima, neposredno pred smrt posljednjeg bosanskog kralja 1463. godine. Tako i Glasinac dođe pod tursku vlast.
Tekst: mr Tomislav Tamburić
