Za globalnu bezbjednost i ukupne međunarodne odnose, bez obzira što za sada nije na vidiku, „Jalta 2.0“ bila bi dobra. Ali, za EU to bi, po svoj prilici, predstavljalo pravu katastrofu. Neko mora i da plati ceh „velikih dogovora“.
Da li nam slijedi „Jalta 2.0“? Posljednji razgovor američkog i ruskog predsjednika neki su okarakterisali i tako! Zapravo, pojam „Jalta 2.0“ prvi put je upotrebljen 2017. godine u kontekstu razgovora Donalda Trampa i Vladimira Putina.
Tada je ovakav mogući scenario od strane „prodemokratskih“ američkih analitičara kvalifikovan kao ekstremno negativan. Jer, povuklo bi za sobom brojne ustupke Rusima i legitimizovalo Putinovu „agresivnu politiku“.
Naravno, i 2017. godine i danas teško je govoriti o „novoj Jalti“. Najprije zbog toga što su sporazumu Staljina, Ruzvelta i Čerčila iz 1945. godine prethodile brojne aktivnosti, uključujući i čuvenu konferenciju u Teheranu.
Gdje je Evropa u krizi između Amerike i Rusije
Zatim i zbog toga što se „razgraničenje“ u Evropi odigravalo ne samo u skladu sa političkim dogovorima, već i u skladu sa vojnim napredovanjem. Takođe, otvoreno je i koliko se može razmatrati teza o „podjeljenom kontinentu“. Podrazumijeva se, po interesnim sferama.
Danas, em su okolnosti drugačije, pa je nemoguće određivati interesne sfere po matrici od pre 75 godina, em nije jasno zašto bi to odgovaralo SAD i Rusiji kao dugoročno rješenje. Najlojalniji saveznici SAD su u centralnoistočnoj Evropi i u taj projekat Vašington je investirao previše da bi se svega tako lako odricao.
Sa druge strane, ključni trgovinski partneri Rusije su u zapadnoj Evropi, zašto bi se to zanemarivalo zarad širenja interesne sfere na prostore sa kojima je obim saradnje u svakom pogledu niži!? Razgovori o strateškoj stabilnosti trebalo bi da se vode o načelima, pravilima igre koja će svi poštovati, to je način za obnavljanje povjerenja, a ne o novom „kasapljenju teritorija“.
Nesumnjivo, ako se ovim pravcem nastavi, u nekom trenutku i pitanje teritorija dođe na dnevni red, to je nezaobilazno. Samo, od toga se ne polazi, niti taj dogovor može ličiti na onaj stari.
Naposlijetku, međusobni odnosi su takvi da ništa ne ukazuje kako brzog i sveobuhvatnog dogovora može biti. Možda se i ne nastavi ovim pravcem.
Nepovjerenje je onoliko, broj „kritičnih tačaka“ ogroman, nestabilnost izražena, mogućnost provokacija i incidenata sa destruktivnim potencijalom velika. „Jalta 1.0“ predstavljala je susret saveznika. Istina, sa različitim pogledima na uređenje svijeta i suprotstavljenim ideologijama, ali ipak — saveznika u borbi protiv fašizma!
Koliko su danas SAD i Rusija saveznici? Imaju li zajedničkog neprijatelja? Ili su neprijatelji jedni drugima?
Najupečatljivija sličnost, koja podsjeća na „staru Jaltu“ jeste uloga Evrope u svemu ovome. Još tačnije, u današnjim uslovima — uloga EU!
Koliko se EU pita u ovim razgovorima o strateškoj stabilnosti Evrope? Odgovor je kratak: nimalo!
Ričard Sakva, jedan od najboljih poznavalaca postsovjetskog prostora i pogotovo Rusije u anglosaksonskom svetu poručuje: „U rješavanju krize između Moskve i Vašingtona NATO i EU nisu bitni. O svemu će odlučivati američka administracija, iako će morati da pridobije svoje saveznike i Kongres SAD. Ali, ako Rusija i SAD ne uspiju da se dogovore, alternativa će biti rat“.
/sputniknews.com/
