Republika Srpska je činjenica. Nije nikakav fantom. Nije ni prijetnja. Nije ni ono što neki misle i žele da jeste. Ima svoj dan. Rođendan. Valjda je u ovoj nesrećnoj državi grijeh ne samo roditi se već i živjeti. Kako neko nekome, bilo kome, može osporiti dan rođenja, ovaploćenja? Koji akt? Kako smo samo, kao naštimovani mrtvaci, spremni da obilježavamo dane smrti, a ne života!?
Ulud trošimo, i jedni i drugi, zube!
Doći će i proći će 9. januar. Nakon njega će doći još neki teški i sporni datumi u BiH. A u međuvremenu, ispod tih barikadiranih mostova, nastaviće da protiču rijeke naših života. Mutne. Zagađene. Krivudave.
I nikako da ih izbistrimo. Guramo u njih glib samrtne ilovače devedesetih. Trujemo se trideset godina poslije zlim jezicima. Nije li nam dovoljan uranijum? I nama i vama? Nama! Svima! Jebem nas u pamet!
Dokle ćemo gurati prst u oko jedni drugima? Eto, odjednom svi ustavni stručnjaci pa znate razaznati ustavno od neustavnog. Dajte bolan ljudi da živimo. Neka svako u svojoj kući slavi šta hoće, tako je vazda ovdje bilo. Niko nikome smetao nije. Dok nas ne zatrova uranijum!
Ako se ne prestanemo međusobno osporavati neće nam imati ko đedove okaditi ni nad mezarima el fatihu proučiti. Otjeraste i ovo malo normalnog naroda iz ove namučene države.
Zapitajte se usijane glave, kad već mozga nemate, dokle će nas mržnja dovesti? Vi koji ne razmišljate svojom glavom, pitajte mentore. One iste koji nas otrovaše U-om. „U” U!!! Koliko samo smrti i stradanja stane u samo jedno istorijsko i hemijsko U. Kao da su hemijsko U i ono drugo U uvijek u službi smrti bili!
Uh! Štošta bi’ imao još reći, ali… kako starim sve mi je draži 9. januar od 29. septembra. Ni jedan ni drugi neću prestati obilježavati sve dok me ima, kako starim, tiho, dostojanstveno, ali odlučno i ponosno. Kako starim sve više volim život i moj srpski narod. Hemiju ne znam i ne volim. „U” mrzim i prezirem. I jedno i drugo U.
Jer kako starim… sve sam dalje od početnog 29. 09. 1990. Smijem li slaviti svoj rođendan?
Autor teksta: Vladimir Vasić
