Vasiljević: Čija je Bosna? Osvrt na krize identiteta

Vrijeme koje dolazi, neće donijeti ništa novo, iako djeluje pesimistično, jaz i podjele u Bosni, bivaće sve dublje i dublje. Danas vrlo često čujemo izjave mnogih kako treba zaboraviti prošlost i okrenuti se budućnosti; i time misle da će se riješiti sve i kako ćemo živjeti svi u sreći i blagostanju! Jedna utopija! Naprotiv, treba se susresti sa prošlošću, pokušati ostvariti istorijsko pomirenje, ali ne zaboravljati određene njene fragmente! Istorija je ono što je oblikovalo ovu zemlju i njen narod. Još od srednjeg vijeka, na ovom prostoru, ostavilo se otvoreno pitanje, čija je Bosna?! Na granici između Istoka i Zapada, sa jednim narodom, južnoslovenskim, čija se struktura mijenjala kroz vijekove, Bosna je ostala ničija i svačija. Ako krenemo od srednjeg vijeka, u Bosni je, za razliku od ostalih zemalja, življelo isključivo južnoslovensko stanovništvo, dakle Srbi i Hrvati.

Izjave Tvtka i još nekih bosanskih vladara u kojima pominju “moje dobre Bošnjane” mogu se samo odnositi na teritorijalnu pripadnost. Sam Tvrtko I je iskazivao svoju naklonost srpskom etnikumu i pravoslavlju ( krunisan 1377. u manastiru Mileševa, sugubim vjencem, za kralja Srba i Bosne ). Njegovo krunisanje je jasno ukazalo na činjenicu da je kralj jednog naroda, srpskog naroda, gdje god on bio, i jedne države. Iako se ovdje mora govoriti sa rezervom, jer prerano je govoriti o naciji u srednjem vijeku, ali činjenice da postoji razvoj srpskog, hrvatskog, bugarskog, madjarskog naroda, koji će se u svojoj konačnoj formi nacije uobličiti kad i sve ostale evropske nacije, u XIX vijeku.

Dolazak Turaka na ove  prostore, izmjenio je strukturu stanovnoštva u Bosni. Proces islamizacije, u velikoj mjeri je zahvatio ove krajeve. Upravo, to će napraviti veliki problem Bosni tokom XIX i XX vijeka, a i u XXI neće biti ništa bolja situacija. Islamizacijiom jednog dijela Bosne i Hercegovine, pojavljuje se novi faktor, a to su muslimani, koji se danas nazivaju Bošnjaci. To stanovništvo, koje je u većini slučajeva bilo srpsko, pravoslavne vjere, danas dobija obličje nacije, sa islamskom vjerom. Medjutim, do XIX, pa i početkom XX vijeka, muslimanski narod u Bosni, nije se libio reći da je Srbin muhamedanske vjere. Ti muslimani, jasno su deklarisali svoju nacionalnu pripradnost. Sjetite se samo Osman Đikića, Mustafe Mulalića, Mustafe Golubića itd. Svi su se oni ponosili srpskim rodom. Osman Đikić piše u to vrijeme i najljepše rodoljubive srpske pjesme.

Međutim, krajem XIX vijeka, kada Bosna počne svoje tamnovanje u Austrougarskoj, pojaviće se Benjamin Kalaj, koji će u službi bečkog dvora, raditi na razbijanju srpskog nacionalnog identiteta u Bosni. On će započeti nešto, što će svoje tragove ostaviti do dana današnjeg, a to je- stvaranje bosanske nacije. Sve narode svrstao je u jedno, “darovao” narodu istorijsko pismo- bosančicu, igrao se “nacionalnog kontrolora”… Iako su te ideje tada doživljele fijasko, one su danas više nego ostvarljive. Krajem XIX vijeka, svijest muslimana u Bosni je bila daleko drugačija, jer niko ne treba da zaboravi, da su Srbi i muslimani zajedno podizali ustanke protiv Austrougara.

Međutim, za razliku od Austrougarske, Hrvati su djelovali malo perfidnije. Njihovim ulaskom u Bosnu, riješili su da okrenu muslimane protiv Srba i u tome su uglavnom uspjeli. Zajedno sa Hrvatima, muslimani će učestvovati u najvećim zločinima nad Srbima. U svemu ovome leže korijeniti problemi u međuljudskim odnosima u Bosni. Zadnjih 100-150 godina, napravljen je u Bosni idealan teren za nacionalnu netrpeljivost i česte sukobe. Ti sukobi udaljili su Srbe od Bosne i njihovog identiteta u Bosni. I što je najveći problem, Srbi su počeli da se odriču Bosne i bosanskih simbola. Tako recimo ljiljani, krinovi, nešto su nezamislivo za Srbe u Bosni, a oni su simbol Kotromanića, a da ne pričamo da sam izgled krina podsjeća na krst.

Sve su ovo razlozi, zašto se treba suočiti sa prošlošću i jednostavno krenuti ka stabilizaciji odnosa. Svako u Bosni treba da ima pravo na autonomiju svoga djelovanja. Turci, poturice, to su danas pogrdni termini, Bošnjaci danas nemaju veze sa turskom nacijom, realni da budemo, nemaju ni sa srpskom, jer su se udaljili od Srba. Ako neko ne želi da se osjeća Srbinom, ne može se ni natjerati, a i ne treba. Vijekovi i vjera su nas podjelili i nazad se teško vratiti. Svako ima pravo na svoje mišljenje i svoje opredjeljenje. Srpski narod, kao i ostali narodi u BiH treba da zaobiđu ili prodju kroz to “živo blato” nacionalizma i streme ka istorijskom pomirenju. Današnja BiH kao država  može opstati samo kao “ničija i svačija”, ali ne kroz prizmu perfidnog bošnjačkog prikrivenog unitarzma ili srpskog secesionizma, već samo kao državna zajednica dva entiteta, istorijski pomirena, gdje svaki entitet baštini svoju istoriju Bosne.

 Ali srpski narod ne smije da zaboravi! Svaki Srbin treba da se sjeti Dučićevih riječi: ” Bosna pripada onome ko je za nju umirao na turskom kocu i austrijskom konopcu”.