Početak 90-ih godina u velikoj mjeri je promijenio globalnu politiku. Od dvije vodeće sile svijeta, ostala je samo jedna. Sovjetski Savez je otišao u zaborav, a svijet je ostao prepušten jednoj vodećoj sili u svijetu, SAD-u. Amerika je postala „svjetski policajac”, a svi su mislili da čuvena teza „kraj istorije”, koju je izrekao poznati analitičar Frensis Fukujama, zaista ima smisla. Međutim „kraj istorije” nije se desio, već je istorija ponovo zavrtila svoj krug.
Sijanje demokratije bombama, granatama i svakim drugim vidom vatrenog i biološkog oružja, na plodnom tlu Balkana, Azije i Afrike, dovešće “američkog farmera” do svjetskog gospodara.
„Novi vrli svijet” donio je sve, samo ne svijetlu budućnost koja se očekivala. Ekonomski i kulturni napredak na globalnom nivou iz godine u godini i decenije u deceniju bivao je mnogo slabiji nego u periodu Hladnog rata, kada je civilizacijski razvoj koji uključuje i ekonomski i kulturni napredak išao samo uzlaznom putanjom.
Međutim, dolaskom Putina na čelo Rusije i planska politika razvoja, uspjela je da Rusiju tokom druge i u trećoj dekadi XXI vijeka stavi rame uz rame sa SAD-om. Već sada se može jasno vidjeti da je svijet orijentisan bipolarno, a oko te dvije sile (Rusija i SAD) počinju ponovo da se grupišu ostale zemlje svijeta. Multipolarizam je termin, koji se može koristiti u nešto širem regionalnom smislu, ali u smislu globalne politike i ovi pomenuti regionalni centri moći grupišu se između SAD i Rusije.
U XXI vijeku, ne samo političke razlike novih blokova već i ljudska misao i složenost državno-pravnih sistema, manifestovanih kroz ideologiju, doveli su svijet do “novog” hladnog rata. Cilj nije više trka u naoružanju, sukob između komunizma i parlamentarne demokratije, to su već neke prevaziđene stvari. Ovaj put cilj je ojačanje poljuljane liberalne demokratije i apsolutne dominacije svjetskog poretka na čelu sa SAD-om, borba za prirodne resurse i njihovu kontrolu, neoliberalne vrijednosti, te ograničavanje moći Rusije i njenih istomišljenika. A sa druge strane su oni koji se protive svemu navedenom i zastupaju sada već dobro poznatu „Rusku ideju” o uspostavi svijeta ravnopravnih naroda i očuvanja tradicionalnih vrijednosti. Razlika je mnogo u odnosu na Hladni rat i sukob SAD-a i SSSR-a, ali sličnost je jedna – nema direktnog okršaja između pomenutih zemalja, nego se sukobe indirektno kroz ratove širom svijeta, podržavajući zaraćene strane.
Jedini razlog zašto je to tako, je činjenica da pomenute zemlje i njihovi saveznici imaju nuklearno naoružanje. Hirošima i Nagasaki stoje kao strašna opomena svima. Možda zvuči grubo i besmisleno, ali pojava i razvoj nuklearnog naoružanja čuva globalni “mir”. Amerika nikada neće direktno napasti Rusiju zbog straha od ruske “Mrtve ruke”. Riječ je o sistemu “Perimetar” (rus. “Perimetr”) koji je u SAD-u dobio naziv “Mrtva ruka”. On automatski upravlja nuklearnim odgovorom na izvršeni nuklearni napad. Jednostavnije rečeno, ako teritorija Rusije usljed nuklearnog napada bude potpuno opustošena, sistem “Perimetar” svojim će vlastitim raketama automatski izvršiti nuklearni napad na neprijateljsku teritoriju, tj. poslati intekontinentalne rakete na sve neprijateljske zemlje. Takođe, Rusi imaju sličan strah od američkih nuklearnih sistema.
Istorija nas uči da ne budemo puno optimistični i da su ratovi proces, koji traje, još od prvog iskovanog mača.
Trenutni ratovi i oni koji će doći uvijek će za indirektnog posrednika imati nekog od velikih sila. To više nije pitanje ideologije, nego “inata” velikih, a mali će nažalost učestvovati u tom procesu kao “topovsko meso”.
Kako je Bžežinski predvidio, svijet je šahovska tabla, a “veliki igrači” vuku svoje poteze, ne mareći za ishod i trajanje “meča”, a uvijek se može dogovoriti neka nova partija i “majstorica”.
Tekst: Mile Vasiljević
