Zloupotreba istorije i njena revizija česta je pojava u XXI vijeku. Izmišlaju se razlozi, zloupotrebljavaju istorijski izvori, iz konteksta se izvlači izvlači ono kome šta odgovara itd. Razloga za to je mnogo, ali svi su uglavnom obavijeni velom politike. Vrijeme u kome se nalazimo sve manje poznaje i poštuje istorijsko pravo. Zaborav i namjeran gubitak istorijske svijesti, dovešće svijet ( ili pak dio njega ) u jedan novi istorijski diskontinuitet, ali prepustimo istoriji da se brine o tome.
Istorija je kompleksna, pokušaćemo koliko je to moguće, što kraće, a suštinski važno, objasnimo jednu od većih zloupotreba istorije srednjovjekovne Bosne od strane bošnjačke kulturne elite. Riječ je o banu Kulinu i njegovoj čuvenoj povelji Dubrovčanima. Neophodno je istaći sve zloupotrebe i odgovoriti istinom i istorijskim činjenicama. Srpskom narodu, naročito narodu u Republici Srskoj, od velike je važnosti ukazati na te neraskidive niti duge preko hiljadu godina, a koje su i do dan danas čvrste i neosporne.
Povelja Kulina bana je napisana 29. avgusta 1189. godine, predstavlja najstariji sačuvani diplomatski dokument među južnoslovenskim narodima i napisana je ćiriličnim pismom. Do Berlinskog kongresa 1878. godine uz ćirilicu će se uvjek nalaziti prefiks srpska i to kod mnogih važnih ličnosti i u mnogim prepiskama ( Mitropolit Stevan Stratimirović, sandžak-beg Muhamed-beg Durakbegović, Hamdija Kapidžić, Sali Efendija… da ne nabrajam dalje, svi pominju srpski jezik i ćirilicu ). Kada je riječ o BiH, sam prof. Vladimir Ćorović kada pominje bosanskohercegovačke muslimane kaže: „ Njihovo pismo bilo je sve do Okupacije ćirilica, tzv. begovsko slova, koje su oni sami zvali, Stara Srbija“ ( V. Ćorović- Bosna i Hercegovina, Beograd, 1925., str. 63). Međutim, čitav korpus bošnjačkih „tumača prošlosti“ i dio naučnika, navodi da je povelja pisana bosančicom, starobosanskim narodnim jezikom! Bosančica je termin koji je dosta novijeg datuma i nastao je u drugoj polovini XIX vijeka. Sami stanovnici srednjovjekovne Bosne nisu poznavali nikakvu bosančicu. Termin bosančica je skovan sa jednim jasnim ciljem, a to je da odvoji i udalji Bosnu od Srbije. Prvi sa tom idejom je krenuo Ćiro Truhelka, koji je želio samu Povelju Kulina bana da prikaže kao dio hrvatske kulturne baštine. Međutim, hrvatski naučnik Vatroslav Jagić je priznao da je povelja napisana ćiriličnim pismom i na srpskom jeziku ( V. Jagić-Historija književnosti naroda hrvatskoga i srbskog, 1867. Zagreb, str. 142). Ideja bosančice ( bosanske ćirilice kako je pojedinci nazivaju ) pogotovo je zaživljela za vrijeme austrougarske okupacije i za vrijeme uprave Benjamina Kalaja. Kalaj je počeo da mijenja Bosnu iz korijena, stvarajući „bosansku naciju“, „bosanski jezik“, pa je tako tražio i neku vezu sa dalekom prošlošću i došao na ideju da to bude bosančica. Onaj ko dobro poznaje staroslovenski jezik i uporedi dokumenta iz Bosne i Srbije, vidjeće da nema nikakve razlike, osim uobičajnih stvari- veličina slova, skraćenice, prostije pisanje slova ( npr. slovo lj ne postoji u staroslovenskom i pisano je kao l sa poluglasnikom pored, ili kao l sa titlom iznad, luukom iznad slova)… Tako da priča o bosančici kao srednjovjekovnom pismu i bosanskom srednjovjekovnom jeziku pada u vodu, jer ne postoji ni jedan relavantan dokaz za tako nešto.
U povelji, Kulin ban se obraća dubrovačkom knezu Krvašu i tom prilikom daje garancije dubrovačim trgovcima o slobodnoj trgovini između njegove države i Dubrovnika. Dolaskom dubrovačkih trgovaca i vrijednim darovima koje su ostavljali, srednjovjekovna Bosna pod Kulinom se postepeno razvijala. Narod je lijepo živio i osjećao je neki vid sigurnosti i blagostanja, te je zato nastala ta čuvena poslovica „Od Kulina bana i dobrijeh dana“. Međutim, neophodno je navesti razlog zbog kojeg je došlo do samog pisanja povelje i uspostavljanja nekog vida „diplomatskih“ odnosa. Naime, godinu dana ranije, 1188. godine, rimski papa Kliment III šalje dubrovačkom nadbiskupu plašt i potvrđuje mu stara prava crkve u Dubrovniku. Tom prilikom, u pismu pominje „regnum Servilie, quod est Bosna“ ( srpsku kraljevinu, koja je Bosna) ( Diplomatički Sbornik za kraljevine Hrvatske sa Dalmacijom i Slavonijom, Zagreb, 1875. str. 148) . Ne treba ništa preuveličavati, jer je sigurno papa ovom prilikom želio da Bosnu, koju je smatrao dijelom Srbije, na neki način privuče ka katoličanstvu i pod interesnu sferu Zapada, te je tako naložio Dubrovčanima da znaju šta im je činiti. Još jedan razlog zbog kojeg ovo papa radi indirektno je zbog Vizantije, koja je u tom trenutku još uvjek moćna država. Ovo sve navodim iz razloga što dobar dio bošnjačkih istoričara ( i ljudi koji se bave istorijom), iznosi tvrdnju da je Bosna bila suverena država za vrijeme Kulina bana! Bosna se tada nalazila između dvije jake države: Ugarske kraljevine i Vizantijskog carstva. Sam Kulin ban je bio podanik Vizantije, jer je znao da samo tako može sačuvati svoju oblast od naleta Ugarske. Ugarska će koristiti sva raspoloživa sredstva da se na sve moguće načine domogne Bosne,a zatim Srbije i ostalih balkanskih zemalja. Osim sa Vizantijom, Bosna je bila u prijateljskim i rodbinskim odnosima sa Srbijom ( Kulin ban je bio zet Stefanu Nemanji). Dok nije imala neke dobre odnose sa Ugarskom i Hrvatskom, kao sastavnim dijelom Ugarske od 1102. godine. Njihovi odnosi su bili nužna potreba, jer se u Bosni nalazio veliki broj katoličkog življa, a svakako banu Kulinu nije bilo u interesu da ima direktnog neprijatelja u vidu Ugarske kraljevine. Da je Bosna bila pod indirektnom vlašću Vizantije govori podatak da su Ugari upali u Bosnu, i zbacili s vlasti Kulina bana, odmah nakon što je odlučena sudbina Vizantije, njenim padom 1204. godine. Znači, Kulin ban je bio na vlasti, dok je i Vizantija postojala, a kasnije je zbačen sa vlasti i na presto dovedena hrvatska porodica Šubića. Ovim činom, Bosna je na indirektan način pala pod vlast Ugarske. Tako da se o nekoj preterano velikoj suverenosti i ne može govoriti, jer se ta suverenost uglavnom zasnivala na vazalstvu bosanskog bana. Suverenost je dolazila preko vladarskih titula koje su stizale iz Rima ili Carigrada. Rim je titule davao isključivo iz interesa, a Carigrad je to vrlo rijetko radio. Neka visoka titula u Bosnu nikad nije došla. Kraljevska kruna Stefana Tvrtka I Kotromanića biće odluka samog vladara, jer nije imao prepreka da to uradi, ali svakako to neće biti odluka Rima ili Carigrada.
Osim što se pominje suverenost u srednjem vijeku, bošnjačka kululturna elita se vrlo često poziva na Ustav i 1. član, kojim hoće da kažu kako Bosna nastavlja svoj kontinuitet i dodaju vrlo često, hiljadugodišnji kontinuitet. No, bosanski kontinuitet se može tumačiti na više načina, jer BiH je imala poseban status, kao i ostale države, u okviru SFRJ, pa zatim sve one AVNOJ-ske tvorevine, pa period Austrougarske, Osmanlijskog carstva (kao pašaluk) itd. Svugdje je Bosna imala neku svoju cjelovitost i upravu, bilo direktnu ili indirektnu. Tako da se kontinuitet može tumačiti kako kome odgovara. Ono što posebno privlači pažnju kod većinje bošnjačke kulturne elite je činjenica da oni istoriju posmatraju kroz prizmu politike i temelje je na događajina unazad 60-70 godina. Ne mareći mnogo za istinom, njima je cilj stvoriti naciju. Zato smo svjedoci mnogih zloupotreba istorije na ovim prostorima. Jedan od takvih primjera je upravo povelja Kulina bana. Jedino šta je njihov odbrambeni mehanizam, su prebacivanje krivice i sve češće korišćenje komunističke kovanice „velikosrpska hegemonija“. Srpska istoriografija ne pridaje mnogo značaja tome što rade pojedini BiH intelektualci, smatrajući da sa takvima nema ozbiljne priče. Na kraju se ispostavi da laž nekome odgovara i na osnovu toga iskristališe svoju viziju događaja. Istoriju ne pišu uvjek pobjednici u datom trenutku, piše ona nekada i samu sebe, potrebno je samo da prodje odredjeno vrijeme i tišina istine će nadjačati viku laži. Uvijek nešto ostane zapisano u prostoru i vremenu, nešto što će neko pronaći, neko ko stremi ka istini i razumijevanju prošlosti.
Tekst: Mile Vasiljević
CN
