Veljko Djoković je mladi popularni glumac iz Pala i direktor ,,Studentskog pozorišta Pale“. On je izrazito talentovani mladi glumac koji ne prestaje oduševljavati publiku ulogama u brojnim predstavama sa svojim kolegama iz ,,Studentskog pozorišta Pale“ u Palama, širom gradova Bosne i Hercegovine ali i inostranstva.
Ovi mladi talentovani momci i djevojke pravo su iznenadjenje i osvježenje u kulturnom životu Istočnog Sarajeva. Za njihove predstave uvijek se traži karta više, a gleodaoci redovno ostaju zatečeni i iznenadjeni neočekivanim kvalitetom glume i profesionalizma koji se prikazuje na sceni.
Tokom svojih nastupa na pozorišnim festivalima ostvarili su mnoštvo nagrada, medju kojima su najznačajnije: nagrada za najbolju režiju u Laktašima, nagrada za najbolji kostim u Laktašima, nagrada za najbolju predstavu u Mrkonjić Gradu i Modriči, nagrade za najbolju žensku ulogu 2 puta ( Tanja Kenjic i Jovana Krajišnik), nagrada za najbolju partnersku igru (Veljko Đoković i Nemanja Popović).
Za CENTRAL news Veljko je govorio o svojoj karijeri i ,,Studentskom pozorištu Pale“, kao i o stanju kulture u našem gradu i državi.
♦Redakcija: KADA SE JAVILA LJUBAV PREMA GLUMI I KADA STE TAČNO POČELI DA SE BAVITE GLUMOM?
Veljko: Ljubav prema glumi se javila veoma rano, u trećem razredu osnovne škole, kada sam u sklopu zadatka iz srpskog jezika dobio priliku da usmeno dočaram odlomak iz jedne od mojih omiljenih bajki u tom trenutku. U pitanju je bila bajka o Biberčetu, u kojoj sam glumio upravo Biberčeta, tako da je to bio moj prvi dodir sa glumom i ljubav na prvi pogled. U istom periodu sam bio aktivan i kao recitator, tako da je to samo pojačalo moju ljubav prema glumi i govorenju poezije. Vremenom, to se na moju žalost izgubilo u nekom životnom procesu, sve do 2012.godine i mog pristupanja Studentskom pozorištu iz Pala, čiji sam i danas ponosni član. Sa velikim zadovoljstvom mogu da kažem da me ta odluka definisala i usmjerila još više ka umjetničkim vrijednostima i da mi je obogatila poimanje kulture, glume, umjetnosti, a i život kroz brojne predstave i nastupe.
♦Redakcija: ŠTA MISLITE O PUBLICI U NAŠEM GRADU I DRŽAVI I KOLIKO JE NAŠE PODRUČJE PERSPEKTIVNO ZA MLADE GLUMCE I DA LI I GLUMCI KAO OSTALE PROFESIJE ŽELE OTIĆI ODAVDE?
Veljko: Budući da živimo u vremenu u kom se pozorište izuzetno malo cijeni i prati, publika u našem okruženju i u čitavoj republici me fascinirala poznavanjem materije, pokazivanjem želje za dubljim upoznavanjem sa pozorištem. Mislim da u nekom trenutku ni sami nismo svjesni koliko zahvalnu i predanu publiku imamo, naročito ovdje u Palama. Naši posjetioci su bitni koliko i sami glumci i svojim prisustvom su uspjeli da vrate i nama samima vjeru u pozorište, a lagao bih kada bih rekao da ta vjera nije u nekom trenutku bila poljuljana.Naravno, želio bih da je odziv publike veći iz mjeseca u mjesec, ali moram istaći da nas naša publika ni u jednom trenutku nije razočarala,ni na lokalnom,ni na republičkom nivou, a mi im tu odanost vraćamo na jedini način na koji možemo,kvalitetnim izvjedbama. Sa druge strane, žao mi je što ne vidim perspektivu za mlade glumce, naročito profesionalne, u ovom sistemu, gdje se ne cijeni kvalitet, već kvantitet, tako da je sve češća pojava da mladi ,talentovani glumci odustaju, ili odlaze u inostranstvo u potrazi za boljim životom i angažmanom. Mislim da je to primarno greška državnih institucija za kulturu,jer umjesto da podstiču i njeguju umjetnost svake vrste kroz te mlade ljude, zapostavljaju je i okreću se nekim drugim vrijednostima, koje su u najmanju ruku podilaženje šundu, kiču i kulturnoj nepismenosti naroda.
♦Redakcija: KOJU PREDSTAVU, OD SVIH U KOJIMA STE GLUMILI, BISTE MOGLI IZDVOJITI I KOJI LIK IZ PREDSTAVA U KOJIMA STE GLUMILI JE NAJSLIČNIJI VAMA LIČNO?
Veljko: Najdraža predstava u kojoj sam glumio mi je 186. stepenik , po djelu Borislava Pekića, i mislim da me je ona svojom težinom i iskrenošću na neki način obilježila zauvijek. Lik Majkla Higinsa, novinara koji u sebi spoznaje mržnju, slabost, poraz i sklonost ljudi ka lažima mi je bio jedinstveno iskustvo. Isto tako, taj lik mi je nekako po prirodi sličan, jer sam kao i lik koji tumačim izuzetno nervozna osoba u nekim trenucima i čovjek koji sebe preispituje poprilično često.
♦Redakcija: KOJA ULOGA VAM JE BILA NAJTEŽA I KOLIKO JE TEŠKO U PREDSTAVI TRANSFORMISATI SE U DRUGI LIK? DA LI SE SVAKI LIK MORA PRONAĆI U SEBI?
Veljko: Bez sumnje, najteža uloga mi je bila tumačenje lika Higinsa, zato što je tematika koja se provlači kroz predstavu jako mučna i srodna ljudima sa Balkana. Transformacija u lika koji mrzi i želi da uništi ono što mi zapravo predstavljamo me je natjerala da se stavim u položaj mrzitelja koji mrzi bez razloga i to je nešto najmučnije što postoji. Pored toga, izdvojio bih i rad na predstavama za djecu,koja su ubjedljivo najzahtjevnija publika, tako da je uvijek najteže, a u isto vrijeme najlakše glumiti za najmlađu publiku.
♦Redakcija: NE MOŽEMO, A DA SE NE DOTAKNEMO PITANJA KULTURE U NAŠEM GRADU I DRŽAVI… ČINI SE DA JE DUŽI NIZ GODINA KULTURA POTPUNO ZANEMARENA… ŠTA NAS JE DOVELO DO TOG STANJA PO VAŠEM MIŠLJENU I IMA LI IZLAZA ?
Veljko: Zanemarenost kulture na našim prostorima nije ništa novo i to je problem, zato što se čak i najvatrenije pristalice kulture i umjetnosti mire sa sudbinom. Mislim da je kultura sistematski uništavana godinama, dovođenjem nesposobnih ljudi na rukovodeća mjesta koja su od kulturnog značaja. Tim postupcima se stvorila nezainteresovanost za sve što nije jeftini kursadžijski humor i sve što nije unosno i isplativo. U prirodi je čovjeka da ne priznaje svoju nesposobnost i time smo dovedeni u situaciju da nam kulturne i umjetničke trendove i vrijednosti kreiraju kreature koje nemaju apsolutnog pojma o tome, dok sve više vrsnih kadrova čuči u zapećku i gleda kako postajemo sve zaglupljeniji. Nadolazeće generacije nema ko da nauči pravim vrijednostima,tako da se kompletan sistem vrijednosti sveo na neke farme,zadruge i jeftini humor. Reforma obrazovnog i kulturnog sistema je prvi korak koji moramo preduzeti da bi se stvari bar donekle vratile u normalu.
♦Redakcija: ONO ŠTO JE PRAVO OSVJEŽENJE U KULTURNOM ŽIVOTU ISTOČNOG SARAJEVA SVAKAKO JE ,,STUDENTSKO POZORIŠTE PALE“ ČIJI STE VI DIREKTOR. RECITE NAM NEŠTO O POČECIMA RADA SP I KAKO JE SVE POČELO?
Veljko: Studentsko pozorište Pale je začeto kao jedna divna ideja profesora Ljuba Božovića i prvih članova našeg pozorišta: Mirjane i Jovane Krajišnik, te Vladimira Čabaka. Ideji je udahnut život 2009. godine, i to je početak SPP, tada pod okriljem Filozofskog fakulteta u Palama, a 2012. godine smo počeli da funkcionišemo samostalno. Od tada pa do ovog trenutka pobrali smo veliki broj nagrada za najbolje predstave, kostime, režiju, muziku, te nekoliko individualnih glumačkih nagrada. Sticajem okolnosti sam postao direktor ovog pozorišta 2017.godine i drago mi je da u svakom pogledu sve više rastemo i glumački i umjetnički. Bez ikakve lažne skromnosti, mislim da smo postavili standard za nadolazeće generacije i uspjeli da vratimo ljubav mlađih generacija ka pozorištu.
♦Redakcija: ZA KRAJ, KAŽITE NAM KAKVI SU VAŠI LIČNI CILJEVI NA PLANU GLUME I KAKVI SU PLANOVI SAMOG S.P. U NAREDNOM PERIODU? DA LI MOŽEMO OČEKIVATI USKORO NOVU PREDSTAVU?
Veljko: Iako smo ometeni novonastalom epidemiološkom situacijom zbog koje nismo imali pristup prostorijama za probe, te nismo mogli ni da se sastajemo za vrijeme vanrednog stanja, stvari se polako vraćaju u normalu,i nastavljamo da radimo punom parom. Cilj nam je da stvorimo jak repertoar, kojim ćemo moći da se predstavimo publici u Palama, a i širom zemlje, pa čak i Evrope. Moram da iskoristim priliku da se pohvalim činjenicom da smo već putovali van granica naše zemlje, tačnije u Poljsku na jedan renomiran festival amaterskog teatra i nadam se da će u budućnosti ljudi širom naše zemlje, a i cijele Evrope, imati priliku da čuju ime Studentskog pozorišta Pale. Što se tiče mojih planova, želim da se što prije vratim na scenu i uživam sa ovom izuzetnom ekipom ljudi oko mene, u nečemu što najviše volim,a to je gluma.
