„Gubimo ih!“… kratka rečenica u kojoj je, čini mi se, sažeta sva patologija jaza između nas i novih generacija mladih ljudi, izgovorena u kultnom filmu iz 2015. „Pored mene“ režisera Stefana Filipovića. Gubimo ih! Kako strašno zvuči očajni krik, u filmu, bespomoćne profesorice Olje (glumice Hristine Popović) upućen direktorici škole Svetlani (Mirjana Karanović), koja uviđa da su se nove generacije u novom vremenu (nekakav „new age”) polako udaljavaju od nekadašnjih principa vrijednosti zanemarivajući autoritet!
Vjerovatno je malom broju ljudi, ili možda pak nikome, zaparala za uši ta rečenica – gubimo ih – kao meni! Valjda iz razloga što sam odlučio da, ne samo karijeru i profesiju, posvetim izučavanju međuljudskih odnosa već što, kao čovjek, osjećam (ponekad i pretjerano) drugog čovjeka a naročito potrebe i izazove mladih ljudi!
Gubimo ih – iz dana u dan i to ne samo u onom smislu da su se otuđili od nas i postali neki novi klinci i ne samo da se u demografskom smislu osipamo kao društvo već, iz dana u dan, pred stranim predstavništvima sve veći broj mladih ljudi, nerijetko i sa porodicama, čekaju u redu za odlazak u treće zemlje sa nadom da će tamo negdje biti bolje. Ovo što govorim nije eho moje senzibilnosti niti me, kako Šantić kaže „sve rane moga roda bole“ već neumoljiva statistika koja kaže da je Bosnu i Hercegovinu (zajedno sa Republikom Srpskom ako je nekome draže) u proteklih šest godina napustilo više od pola miliona ljudi! Samo u prvoj polovini 2021. godine, granični prelaz u jednom pravcu prešlo je 80 hiljada ljudi! Egzodus! I nevažno je jesu li to Srbi, Bošnjaci, Hrvati ili Bog zna ko! Tamo gdje idu to im je najmanje bitno koliko je važno, nama koje ostavljaju, zbog čega se odlučuju na taj korak! Koliko je samo mladih, radno sposobnih, produktivnih u svakom smislu, žena u fertilnom periodu…napustilo ovu državu! Koliko god oni hrlili u bolju budućnost zasigurno im nije bilo lako u jedan kofer spakovati sve – porodicu, priajtelje, sjećanja, djetinjstvo, uspomene, kućni prag! Koliko je samo ukradenih mladosti onih koji su morali preko noći, u tuđini, da odrastu i postanu zreli ljudi daleko od porodice!?
A zašto se mladi ljudi odlučuju da napuste ovu državu? Šta ih to natjera da zakorače preko praga i otisnu se u svijet!? Mnogo pitanja, čini mi se, bez konkretnih i jasnih odgovora. Neko bi rekao da je razlog postkonfliktno društvo, drugi bi pak rekli da je društveno politička turbulentnost, treći pak socioekonomska nesigurnost i besperspektivnost itd. Šta god bi naveli ne bi mnogo odstupili od istine jer se nijedna tvrdnja ne temelji ni na kakvom hiru već na čistoj istini na ovaj ili onaj način. Ne znam, iskreno, šta bi izolovao kao ključan razlog ali, uviđam da mlade ljude najviše boli činjenica da su pojedinci u upravljačkim strukturama društva bez većih zasluga i kvaliteta zasjeli u udobne fotelje i u njima se klate ne mareći za egzodus! Boli ih činjenica da su na odgovornim pozicijama, pojedinci (ne svi dakako!) došli uz pomoć lažnih/kupljenih diploma i da skoro nikakve zasluge u društvu nemaju sem što su lojalni partijaški igrači. Uz pomoć papira ali ne i znanja neki se uspješno probiju do rukovodećih pozicija i tu, za njih, prestaje interesovanje za bilo koga sem za lični interes! Ne treba tu kriviti ni vlast ni opoziciju iako imaju „masne prste“ i jedni i drugi, naravno ovi prvi malo više jer ih se pita! Nekako smo navikli na njih. Nema nekih većih promjena kad su te relacije u pitanju. Narod ih obično etiketira, opravdano ili ne, ne znam, Bog zna, svakojakim epitetima! Zabrinjava me odsustvo konstruktivne kritike – ne one suvoparne partijaške – kad odete vi i dođemo mi – biće bolje. Neće ako ne ponudite vi nešto novo u odnosu na ovo što imamo danas. Dakle, kritika mladih ljudi mora da bude glasnija – bar ovih koji žele da ostanu u nadi da će sebe i svoje znanje impelentirari u buduće procese razvoja društva.
Naravno, jasno je svima da progresa drutšva nema bez čvrstih obrazovnih institucija i da od vaspitno obrazovnog procesa zavisi i dalji razvoj društva. Pored dva javna Univerziteta u Republici Srpskoj na „visokoškolskoj sceni“ imamo i sijaset privatnih fakulteta koji nude nastavak školovanja (u manjoj mjeri obrazovanja) svršenim maturantima! U normalnim sistemima sistem obrazovanja usko je povezan sa potrebama na tržištu rada te se u tom kontekstu i profilišu buduća zanimanja za koje zajednica potrebuje. Ali, obzirom da je Bosna i Hercegovina u raskoraku, ne samo sa sistemom vrijednosti, već u više navrata je i sa logikom na per si, stanje na terenu je malo drugačije. Sfera rada i sfera obrazovanja u našem društvu, dobrim dijelom su dijametralno suprostavljene kategorije, iako se, treba priznati, vrše određene korekcije kako bi se što više uskladio vaspitno – obrazovno – poslovni nesklad Bosanskohercegovačkog funkcionalnog haosa. Neumoljiva statistika Bosnu i Hercegovinu svrstava rame uz rame sa DŽibutijem, Kenijom, Namibijom, Gambijom i Bog te pitao kojom još ne, izrazito nerazvijenom, državom, kada je riječ o nezaposlenosti. Priznaćete, lakše je naći posao u BiH nego li ove države – iz prve – u geografskom atlasu.
No međutim, nije samo neusklađenost tržišta rada sa obrazovnim sistemom u Bosni i Hercegovini, kamen spoticanja koji nas kao društvo svrstava u rang plemenskih zajednica, i država koje je i u atlasu teško pronaći. Ključan problem se projavljuje već na prvoj stanici – u školovanju novih kadrova.
Prema dosadašnjim analizama i istraživanjima prosjek studiranja u Bosni i Hercegovini studentu oduzme 8,3 godina života, koliko traje „razvojni put“ od indeksa do diplome. Naravno, riječ je o državnim fakultetima. Međutim, ovaj dugotrajni neizvjesni put (studenti bi rekli – stradanja) može itekako da se skrati ukoliko želite da svoje znanje dobijete (u punoći značenja riječi „dobiti“) na nekom od niza privatnih visokoškolskih ustanova. U svim razvijenijim zemljama Zapada ali i širom svijeta privatne škole i univerziteti slove za ozbiljne i visokokvalifikovane školske ustanove gdje se vrši rigorozna selekcija pri upisu na iste. Naravno u Bosni i Hercegovini to nije slučaj te se na privatne fakultete upisuju oni koji žele diplomu preko noći odnosno kojima služba traži – još samo jedan papir, da se cementiraju na pozicijama.
Danas u Bosni i Hercegovini imamo klasično „fabrikovanje znanja“ koje se obavlja na „visokoškolskim tržnicama diploma“. Bez uvrede bilo kome i bilo čemu privatni fakulteti svojim grubim liberalizmom u smislu umnožavanja diploma na najokrutniji mogući način podrivaju temelje ovog društva. Nepismenim i nedovoljno socijalizovanim pojedincima, zahvljujući pogodnostima od strane privatnih visokoškolskih ustanova, a sve uz pomoć partijaških mehanizama, daje se u ruke famozna konzerva sa diplomom koja im dalje bezkrupulozno krči put ka novim, ključnim, pozicijama u ovom društvu. Tvrdim da neadekvatni pojedinci na ključnim pozicijama, u svakom smislu, na drzak način istjeruju mlade ljude iz ove države, koji su, uzgred rečeno, mukom i trudom prošli onaj put od indeksa do diplome na državnim fakultetima. Na okrutan način, bili toga svjesni ili ne, takvi ljudi ubijaju nečiju mladost! Tužno je i žalosno da se veliki broj mladih i obrazovanih ljudi, koji su na pošten način svojim radom, učenjem i nesebičnim zalaganjem došli do diplome, nalazi na birou za zapošljavanje dok sa druge strane na ključnim pozicijama, dobro uhljebljeni, bez grama znanja, sjede akademci sa diplomom koju još uvijek otplaćuju na rate.
Znam da je svaki zdravorazuman glas u ovom društvu dočekan na nož od onih kojima on ne ide u prilog, ali jednostavno taj glas mora da se čuje. Nedopustivo je da našom sudbinom na bilo kojem nivou i intenzitetu društvenog upravljanja, rukovodi neko čiji je put od indeksa do diplome ispunjen novčanim transakcijama a ne učenjem i polaganjem ispita!
Nedopustivo je i to da se takvim tipovima dozvoli bilo koja društvena funckija kojom mogu da manipulišu masama. Vjerujem da zvuči fašistički ali je u krajnjoj liniji humanistički.
Mladi i obrazovani ljudi koji su svoju energiju i potencijal uložili u svoje znanje trebaju to znanje i vještine da implementiraju na terenu te da ga ugrade u sistem ovog društva koje ima potencijala za napredak. Oni jesu i biće temelj ove zajednice ali ne smijemo, kao drušvo, i društveno odgovorni pojedinci, da dozvolimo da nam školovan kadar okreće leđa i odlazi iz ove države te da svojim znanjem i vještinama bogate tuđe vlade i društvene sisteme. Nažalost, dešava nam se da mladi produktivni ljudi odlaze u druge zemlje i tamo provode radni vijek i na kraju, kao istrošena roba, vraćaju se u otadžbinu da…ma koliko bolno zvučalo, skončaju tamo odakle su, zbog ovih ili onih razloga, otišli ili otjerani!
Znam da je ključna odgovornost na onima koji rukovode sistemom ali i ovima koji pretenduju na iste pozicije, ali bar minimalnu odgovornost moramo da ponesemo i mi koji (bez pretjerivanja) vidimo i ne djelujemo adekvatno – čini mi se da smo i mi saučesnici u ovim nekim lošim procesima! Dakle, moramo neki dio odgoornosti svesti i na običnog čovjeka koji svake dvije odnosno četiri godine ima – ili bi trebao imati – vlast u hemijskoj olovci iscrtavanjem H! Taj H je značajan!
Smatram da bi svrsishodnije bilo stvarati uslove da se u ovu državu, republiku, kako god, VRAĆAJU mladi ljudi i da nam to svima bude okosnica društveno političkog i akademskog djelovanja. Neophodno je da prestanemo(TE) sa demagogijom i krenimo da radimo konkretno!
Gospodo, na dva javna Univerziteta u Republici Srpskoj sve je manje upisanih studenata i to ne iz razloga što su loši studijski programi već što nema djece! Ne žele da se zadržavaju u ovom beznađu. Gubimo ih…
Ponavljam, opet i opet! Za 6 mjeseci BiH je napustilo 85 000 ljudi! Egzodus! I nevažno je jesu li to Srbi, Bošnjaci, Hrvati ili Bog zna ko! Tamo gdje idu to im je najmanje bitno koliko je važno, nama koje ostavljaju, zbog čega se odlučuju na taj korak!
Neoboriva je istina da se moramo, kao narod, boriti za svoja prava, čuvati nacionalni identitet, braniti vrijednosti i ime, ali ulud nam je sve ako postanemo prazna ljuštura u kojoj niko ne želi da obitava.
Patriotizam je danas, gospodo, obezbjediti uslove za normalan život, školovanje, naučno usavršavanje i zapošljavanje mladih ljudi! Patriotizam je da nađemo alternativu ulici i kockarnici, da djeca ne upropaštavaju mladost konzumiranjem opojnih droga i u transu gledaju kako se tamo nešto negdje dešava. Patriotizam nije politikanstvo! Patriotizam je skupa riječ da bi se sakrila iza nekakvog poslaničkog mandata!
Dajte da te nadležnosti svi zajedno vraćamo, još uvijek ima nade! Ima nade dok ne izgubimo i poslednjeg….jer…svaki dan ih gubimo!
Neko, na kraju, mora dati odgovor na pitanje – ko je ukrao njihovu mladost?
Smatram da bi svrsishodnije bilo stvarati uslove da se u ovu državu, republiku, kako god, VRAĆAJU mladi ljudi i da nam to svima bude okosnica društveno političkog i akademskog djelovanja. PrestsniMO sa demagogijom i krenimo da radimo konkretno!
Gospodo, na dva javna Univerziteta u Republici Srpskoj sve je manje upisanih studenata i to ne iz razloga što su loši studijski programi već što nema djece! Ne žele da se zadržavaju u ovom beznađu. Gubimo ih…
Za 6 mjeseci BiH je napustilo 85 000 ljudi! Egzodus! I nevažno je jesu li to Srbi, Bošnjaci, Hrvati ili Bog zna ko! Tamo gdje idu to im je najmanje bitno koliko je važno, nama koje ostavljaju, zbog čega se odlučuju na taj korak!
Neoboriva je istina da se moramo, kao narod, boriti za svoja prava, čuvati nacionalni identitet, braniti vrijednosti i ime, ali ulud nam je sve ako postanemo prazna ljuštura u kojoj niko ne želi da obitava.
Patriotizam je danas, gospodo, obezbjediti uslove za normalan život, školovanje, naučno usavršavanje i zapošljavanje mladih ljudi! Patriotizam je da nađemo alternativu ulici i kockarnici, da djeca ne upropaštavaju mladost konzumiranjem opojnih droga i u transu gledaju kako se tamo nešto negdj dešava. Patriotizam nije politikanstvo! Patriotizam je skupa riječ da bi se sakrila iza nekakvog poslaničkog mandata!
Dajte da te nadležnosti svi zajedno vraćamo, još uvijek ima nade!
Autor: Vladimir Vasić
