CN radio

CN radio

Civilizacijski kod Srba: Zašto su za srpsku istoriju toliko važni Sveti Sava i Nemanjići

Ne postoje značajnije istorijske ličnosti za srpsku istoriju od Stefana Nemanje i Rastka Nemanjića – Svetog Save. Nacionalni identitet Srba razvio se na temeljima tradicije i predanja koja su kroz period mračnog osmanskog perioda sačuvali Crkva i narod, а koje je bilo vezano isključivo za civilizacijska dostignuća tadašnje države Nemanjića, koja je počela sa Stefanom Nemanjom, a u narodnoj svijesti završila sa Bojem na Kosovu.

Stefan Nemanja-Sveti Simeon, freska

Da bismo u potpunosti shvatili grandiozni značaj lika i djela Svetog Save za istoriju Srba, morali bismo pažljivo razmotriti društvene, kulturno-istorijske i vjerske prilike njegovog vremena.

Srpsko rano srednjevijekovno društvo je feudalno društvo sa izraženim ostacima rodovsko-plemenskih odnosa. U tadašnje vrijeme Srbi žive na teritoriji najmoćnije države u tadašnjem svijetu, Vizantije ili Istočnog rimskog carstva, u kojoj već vijekovima ranije imaju manju ili veću autonomiju i određeni vid samostalnosti. To je bio period takozvanih Sklavinija, slovenskih rodovsko-plemenskih organizacija na teritoriji Vizantije, koje će se kasnije vremenom razviti u potpuno nezavisne države. Stefan Nemanja prvi put uspijeva ostvariti potpuno nezavisnu državu koja će za vrijeme njegovih potomaka postati i jedna od moćnijih država u tadašnjoj Evropi.

 

Do vremena Stefana Nemanje, identitet Srba, tj. stanovništva na prostoru srpskih država, mogao bi se prestaviti kao identitet pokrštenih poluvarvara na granici između istoka i zapada, između pravoslavne Vizantije  i katoličkih zapadnih država. Iako je stanovništvo mnogo ranije pokršteno, u srpskim državama nije bilo razvijene crkvene organizacije, a centri upravljanja crkvom bili su mnogo daleko, van srpske države.

Takođe, kultura i pismenost skoro da nije postojala. Sve se to odvijalo na granici najmoćnije države svijeta, Istočnog rimskog carstva tj. Vizantije, koja je sačuvala rimsku i grčku kulturu i živjela u njoj, dok je čitava Evropa bila u kulturnom mraku.

Dolaskom na istorijsku scenu dinastije Nemanjića, dolazi do promjene samog identiteta Srba. Djelovanjem i zaslugom Stefana Nemanje i njegovog sina Rastka, Svetog Save, stari identitet Srba pretvara se u novi prosvjećeni identitet uklopljen
u vizantijski civilizacijski kod.

Vizantijska nošnja
Konstantinopolj, foto-rekonstrukcija

Taj civilizacijski kod postojao je već vijekovima prije i činili su ga grčka kultura, rimsko pravo i hrišćanska vjera. Vizantija je bila država gdje je 30 posto stanovništva činilo sveštenstvo i monaštvo i u kojoj je vladao ideal svete države.

Konstantinopolj (Carigrad)

Upravo taj civilizacijski kod i ideal svete države stvaraju Stefan Nemanja i Rastko Nemanjić u srpskoj državi.
Vjera je inače bila u središtu života srednjevijekovnog čovjeka. Srednjevijekovni čovjek živi vjeru. On vjeruje u Hrista, ne kao nešto
apstraktno već doživljava Hrista kao Bogočovjeka i čovjeka od krvi i mesa koji je ne tako davno živio tu, među ljudima, bio raspet i ubijen i zaista vaskrsao.

Nakon što je Stefan Nemanja  učvrstio vlast, krenuo je u širenje svoje države do granica koje ranije nije imala nijedna srpska država, a uporedo gradeći crkve i manastire. Za relativno kratko vrijeme Nemanja je proširio i snažno učvrstio svoju državu.
Tada njegov sin Rastko pokreće svoju misiju, koja će kasnije postati istorijska. Odbivši vladavinu u jednom dijelu Nemanjine države, kreće na Svetu Goru, gdje kreće svoj monaški put koji će ga odvesti do velikih visina. To je bio rijedak događaj u tadašnje vrijeme, da se jedan princ odrekne prestola i zamonaši.

Sveti Sava i Sveti Sveti Simon, freska iz manastira Studenica

Vrlo brzo Sveti Sava je stekao veliki autoritet i divljenje među monasima na Svetoj Gori, koje je zadobio zbog svog strogog isposničkog života. Nakon što se u poznim godinama zamonašio i Stefan Nemanja i uzeo ime Simeon, došao je i on na Svetu Goru gdje su njih dvojica zajedno služili Bogu. Poslije smrti Simeonove, Sveti Sava donosi odluku da se vrati u Srbiju i pokrene svoju veliku misiju.

Loza Nemnjića, freska u manastiru Visoki Dečani

On se vraća u manastir Studenicu, gdje postaje iguman manastira i kreće u svoj prosvjetiteljski rad.

Sveti Sava je tada uvidio je da je kulturni, socijalni i moralni nivo naroda na veoma niskom nivou, čemu je znatno doprinio bratoubilački rat njegove braće, koje je on dolaskom uspio pomiriti.

Najveća zasluga Svetog Save jeste ta što je kod vaseljenakog patrijarha izvojevao srpsku arhiepiskopiju. To je bila prekretnica u vjerskom i kulturnom razvoju srpske države. To je bio jedan od najvažnijih događaja u istoriji Srba, što će se kasnije pokazati.

Odmah po osnivanju arhiepiskopije, Sava je pažljivo izabrao svoje episkope i krenuo u temeljan i iscrpan rad na propovijedanju i
prosvjećivanju naroda. Rezultat je bio taj da su narod i država doživjeli vjerski i kulturni preporod kao nikada u istoriji.

Postigao je takve rezultate da je sa pravom okarakterisan kao ravnoapostol. Plodotvorna propovijed i prosvjećivanje naroda od strane njega i njegovih episkopa raspalio je fanatično vjersko oduševljenje kod Srba, koje se nastavilo prenositi na sljedeće generacije.

Ideal svete države i carstva nebeskog bio je življi nego ikad, kako kod plemstva i sveštenstva tako i kod podređenog stanovništva.
Tako se pravoslavlje i pravoslavni istočni pogled na svijet ukorijenio kod Srba i kao rijetko gdje nalegao na „prostu slovensku dušu”.

Stvorivši novi identitet naroda, vezavši ga za nebo i za Hrista, Sveti Sava i Sveti Simeon trasirali su put kojim treba da ide srpska država i narod, put ka carstvu nebeskom.

 

GRUPA AUTORA

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Najnovije vijesti