Taj 19. vijek  bio je obilježen bezdušnim iskorištavanjem radnika. Niske nadnice i višesatni dnevni rad, od 12, čak i 18 sati za odrasle pa i djecu, iscrpljivao je ljude koji su u svim zemljama razvijenog kapitalizma štrajkovima zahtijevali dostojnije uslove rada i života. Štrajkaški pokreti doživjeli su najveći zamah u SAD-u.

U sjećanje na krvoproliće u Čicagu, na 1. kongresu Druge internacionale 1889. godine odlučeno je da će 1. maja svake godine održavati radnički protesti. Već od sljedeće 1890. godine taj datum postaje međunarodni dan opšte solidarnosti radništva.

 

Tokom sljedećih godina radnici su u zapadnim zemljama, uz protestovanje sindikata i sporazumijevanje s poslodavcima, odnosno državom, postigli zapažene uspjehe u borbi za svoja prava pa su s vremenom smirene socijalne tenzije.

Ubrzo je, kao dotadašnji znak mučeništva ubijenih u Čikagu, kao simbol radničkog bunta prihvaćen crveni karanfil.

Danas se Prvi maj obilježava kao dan borbe za osnovna ljudska prava svakog radnika ili u slobodnom prevodu dan borbe prava na život dostojan čovjeka. Borba za radnička i ljudska prava traje još i danas i vrlo je izgledno da će i naša djeca i djeca njihove djece na svoj način voditi borbu za svoja prava.

Na našim prostorima obilježavanje Prvog maja više se veže uz roštilje i slavlje u prirodi, a manje se sjećamo istorije i borbe za radnička prava, pa je zbog toga važno podsjetiti se zašto je ovaj dan bitan…