CN radio

CN radio

HADŽI STAKA SKENDEROVA- PRVA SARAJEVSKA UČITELJICA, SOCIJALNI RADNIK I PISAC

U vrijeme kada su pantalone bile isključivo za muškarce i sve žene koje bi pokušale da ih nose smatrane su otpadnicama, hadži Staka Skenderova (1828-1891) nosila je u “nekoj dalekoj zemlji, u srcu Balkana”, mušku odjeću, pušila duvan, zalazila u kafane i otvorila školu za žensku djecu. Staka Skenderova rođena je u Sarajevu 1831. godine, u porodici koja je bila porijeklom iz Prijepolja. Bila je jedna od rijetkih žena koje su se sredinom XIX vijeka usudile da uđu u javnu sferu, zabranjenu ženama.

 

Ova snažna istorijska ličnost bila je prva bh. prosvjetna i socijalna radnica, te žena koja je bila pionirka u zagovaranju obrazovanja djevojčica u BiH.

Staka Skenderova išla je svaki dan u crkvu, zalazila u kafane, pila rakiju i pušila duvan. Ali, to je bio samo mali dio ravnopravnosti za koju se izborila, najvažniji je bio njen društveni angažman.

Pošto je dobro znala turski, često je na sudovima zastupala siromašne, pisala pisma, molbe, žalbe, borila se kod vlasti da se neke stvari u gradu promijene (npr. zahvaljujući njoj podignuta su prvi put zvona na crkvama), obilazila je zatvore, hrabrila i pomagala zatvorenike, u svoju kuću primala sirotinju, tako da je uvijek imala po dvijetri siromašne djevojčice koje su živjele kod nje.

Pazarnim danom u njenu kuću dolazile su seoske žene i djevojke da pitaju za savjet o kakvoj bolesti ili lijeku.

Za bosansko društvo tog perioda pojava Stake Skenderove bila je ekstraordinarna. Ona je govorila nekoliko jezika  turski, grčki i ruski  pjevala je u crkvenom horu, a imala je i priliku da dođe na prijem kod sultana. Bavila se književnošću i otvorila prvu djevojačku školu u oktobru 1858. godine (Djevojačka škola Stake Skenderove) u Sarajevu.

Interesantno je da su školarinu plaćala samo djeca bogatijih roditelja, dok je za ostale školovanje (uključujući sav materijal potreban za razne vrste ručnih radova i udžbenike) bilo besplatno.

Iako su najbogatiji trgovci bojkotovali školu i nisu slali svoje kćeri, prije svega “jer to nije za žensku djecu”, to je nije zaustavilo. Kao prva učiteljica u BiH, Staka je djevojčice podučavala čitanju, pisanju, računanju i ručnom radu.

Škola je u početku imala tri, a kasnije pet razreda. Na kraju školske godine polagali su se i godišnji ispiti, kojima su, pored roditelja, prisustvovali i predstavnici vlasti i konzuli. Iz ove škole izašle su i prve bh. učiteljice.

Njeni savremenici pišu da je “njena riječ važila više nego ijednog Srbina Sarajlije”, toliko da je na njenu molbu Veliudin-paša dopustio sahranjivanje pravoslavaca “uz najsjajniju pratnju s pojanjem kroz varoš”, a u nekrologu objavljenom u Bosansko‑hercegovačkom istočniku naglašava se da je pomagala utamničenim Srbima, a “neke i ispod vješala spašavala”.

Pravoslavlje je za nju predstavljalo iskreno i duboko utemeljeno određenje koje je značilo da “siromašni, jadni i bolesni” u njenoj kući mogu pronaći pomoć i utjehu, kao i to da se u njenoj kući živi po svim pravilima religije kojoj je pripadala. Čak i kad je osiromašila nije prestala tražiti načina da pomogne drugima. Kad joj je izgorjela kuća prihvatila ju je Miss Irby, a osim stare majke i sestre povela je i nekoliko siročadi koje je odgajala.

Bila je prva žena koja je putovala u Jerusalim na hadž. Putovanje je trajalo godinu, a u Istanbulu je primio sultan Aziz, na preporuku Topal Osman-paše (kod njega je ostala mjesec u gostima). Na povratku joj je poklonio 10.000 groša za školu. Za to vrijeme radila je škola u Sarajevu jer je ostavila dvije učiteljice da vode nastavu umjesto nje. U Jerusalemu se vjerovatno zaredila i pokrila crnom maramom. Putem poruka i pisama, Sarajevo je bilo informirano o Stakinom putu i nikada niko prije nje nije bio tako dočekan.

Od tada je za sve postala hadži Staka ili još češće hadži gospoja, a ostalo je zabilježeno da je upravo ona među prvima s tog puta donijela dijelove nakita, krstove i ikone, rađene isključivo od sedefa ili sa sedefom. Po ugledu na te predmete, kujundžije su počele izrađivati nakit s plitkim reljefom (posebno neke kujundžije u Mostaru), no to, zbog veoma visoke cijene, nije nikad imalo širu primjenu.

Svoj način oblačenja nije mijenjala sve do smrti: “Još iz mladosti, pa do same smrti, nosila je uvijek crno kaluđersko odijelo, a pobuljivala se crnom šamijom.” (Aleksa J. Popović)

Život je okončala tragično i iznenada. Na Ilidži pregazila ju je konjska zaprega. Sahranjena je na pravoslavnom groblju Koševo u Sarajevu.

Miss Irby preuzela je brigu i platila sahranu na kojoj je učestvovalo brojno građanstvo Sarajeva. I kao što to često biva na ovim prostorima, prvi nekrolozi bili su i prvi afirmativni tekstovi o hadži Staki Skenderovoj. S vremenom se sve više pisalo o njenim zaslugama i značaju, a, kad je Bosanska vila 1913. godine objavila pjesmu u desetercu iz zbirke svog dugogodišnjeg urednika Nikole Kašikovića, činilo se da Staka Skenderova ulazi u legendu.

U pjesmi se govori o prilikama u Sarajevu sedamdesetih godina 19. stoljeća i najveći dio teksta posvećen je ugledu i utjecaju Stake Skenderove. Po “prvoj ženi na Balkanu” (kako su je nazivali razni putopisci) nazvana je jedna ulica u Sarajevu 1931. godine. U Drugom je svjetskom ratu ulica preimenovana, da bi po oslobođenju ulica u centru grada ponovo nazvana po Staki Skenderovoj. Tokom posljednjeg rata u BiH (1992–1995) ulica Stake Skenderove preimenovana je u ulicu Buka, čime je Staka, kao i mnogi,  pokušana izbaciti iz istorije Sarajeva.

/CENTRAL NEWS/

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Najnovije vijesti