Pisac Dejan Tiago Stanković preminuo je u 57. godini.
Književnik je preminuo u svom domu u Lisabonu, a smrt su potvrdili njegovi prijatelji.
Dejan Tiago Stanković rođen je u Beogradu 1965. godine. Kako je sam ispisao u svojoj biografiji, u Beogradu je živio dok nije diplomirao arhitekturu 1991. godine.
Bio je laureat nagrade “Branko Ćopić”, a njegova djela bila su u užem izboru za NIN-ovu nagradu, priznanja “Isidora Sekulić”, “Dušan Vasiljev”. Bio je i kolumnista NIN-a i plodan prevodilac. Na portugalski je prevodio djela Ive Andrića, Miloša Crnjanskog, Dragoslava Mihailovića, Dušana Kovačevića, a na naš jezik knjige iz pera Saramaga.
Svoju biografiju je sam napisao, obraćajući se čitaocu koji mu je svagda bio važan:
“Rođen sam u Beogradu 1965, gdje sam živeo dok nisam diplomirao arhitekturu kojom se potom nikada nisam bavio. Čim sam okončao školu, a prije nego što sam odrastao, iz puke radoznalosti i želje da upoznam svijet odselio sam se u inostranstvo, gdje nisam namjeravao dugo da ostanem, ali okolnosti su odlučile da bude drugačije. U Londonu sam živio do 1995, kada sam se, umjesto da se vratim kući u Beograd, preselio u Portugal. Obitavam u Lisabonu, dobio sam njihovo državljanstvo i gledaju me kao svog.
Spisateljski zanat naučio sam od najboljih, prevodeći književna djela. Tokom godina objavio sam neveliki broj prevoda, ali samo najznačajnijih pisaca, kako portugalskih na srpski, tako srpskih na portugalski. Bio sam pionir u tom poslu, pa sam mogao da biram. Posebno se ponosim prevodima Saramaga, Ive Andrića i Dragoslava Mihailovića. Potom sam počeo da pišem i na srpskom i na portugalskom. Sa objavljivanjem sopstvenih djela počeo sam kasno u životu, tek u svojim četrdesetima, kada sam bio siguran da imam šta da kažem. Objavio sam knjigu pripovjedaka “Odakle sam bila, više nisam” i roman “Estoril”, koji je preveden na velike svjetske jezike i nagrađen u Srbiji i Velikoj Britaniji, a u Portugalu je, na šta sam osobito ponosan, ušao u školsku lektiru.
Moj drugi roman “Zamalek”, o sudbini i Kairu, dobio je nagradu Evropske unije za književnost 2020.”
izvor / B92/
